Piše: Dženeta Rovčanin
Sara*[1] živi u Beogradu već nekoliko godina. Preselila se iz jednog bosanskohercegovačkog gradića u srbijansku prijestolnicu na ljeto 2019. godine nakon što je svojim bližnjima kazala da, zapravo, voli djevojke. Ističe da je to najteža stvar koju je učinila u svom životu i da je od najranijeg doba shvatila da je privlači ženski spol.
Dehumanizacija LGBTQ+ osoba u Bosni i Hercegovini nije iščezla. Postoje određeni pomaci, ali nedovoljno snažni da pokrenu istinsku promjenu. Kako je biti LGBTQ+ osoba u našoj državi? Koliki procent ovih osoba živi u mraku i kako se neprihvatanje od strane okoline odražava na njihovo psihofizičko zdravlje?
Neke od LGBTQ+ osoba iskreno su podijelile svoja iskustva, odreda negativna, a stručnjaci specijalizirani za eliminaciju rodnog i seksualnog nasilja potcrtavaju da se javnost često neetički odnosi prema ovim pojedincima i pojedinkama – bilo da se radi o medijima ili konzumentima medija.
„Izaći iz ormara“[2] – najteža stvar na svijetu LGBTQ+ osobama
Kako Sara* kaže, odmalena je bila svjesna svoje seksualne orijentacije, iako je naoko bila „tipična djevojčica“.
„To sam znala oduvijek, čini mi se, i osjećala sam se pogrešno. Bila sam tipično žensko dijete koje voli da se igra lutkama, dakle nisam, kako se stereotipno misli, bila muškobanjasta. Dugo sam odbijala priznati sebi da me ne privlači muški spol, pa sam ‘ulijetala’ u odnose s muškarcima prema kojima nisam osjećala ništa. Čak su mi se i gadili“, kaže Sara* za FACE.
Odbacivanje od strane porodice nakon „izlaska iz ormara“ teško joj je palo. Kaže da nije dobila podršku onih ljudi koje je voljela zbog toga što jeste; brzo je shvatila da je skučena sredina u kojoj živi pretijesna i odlučila se preseliti.
„To je bila realna odluka. U svom se gradu nisam mogla zaposliti jer su svi brzo saznali da su njihove pretpostavke, da sam lezbijka, tačne. Otišla sam u državu u kojoj me niko ne poznaje niti zna moje preferencije. Još uvijek sam u mraku, da tako kažem, ali makar živim prilično normalan, dosadan život“, iskrena je Sara*.
„Izlazak iz ormara“ engleska je krilatica metaforičnog značenja i često se koristi u medijskoj kulturi pri otkrivanju pripadnosti LGBTQ+ populaciji – otkrivanjem ili samootkrivanjem. Prema statističkim procjenama, svaka se treća ili četvrta osoba susrela s nekim oblikom diskriminacije na osnovu seksualne ili rodne orijentacije.
Život lezbijke u bh. društvu – svakodnevne obaveze i (ne)jednaka prava
Bosna i Hercegovina na ILGA – Europe Rainbow – mapi doseže rezultat u iznosu od 38%, od 100% zadovoljenih zakonskih pretpostavki regulacije prava lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih, interspolnih i queer osoba. Još uvijek nije regulisano ni pitanje istospolnih zajednica, kao ni pitanje medicinske tranzicije trans osoba.
Dina Bajrektarević za FACE otkriva kako je živjeti kao lezbijka u bh. društvu. Naglašava da se njen život ne razlikuje od bilo koje druge osobe kad je riječ o obavezama, ali da je razlika u pravima ono ključno.
FOTO: Dina Bajrektarević
„Ono što jeste drugačije je moment što ne mogu da se u svakom trenutku života osjećam sigurno u javnom prostoru. Iskrena da budem, nekad se osjećam jako umorno pod teretom egzistencije u heteronormativnom, homo/bi/transfobičnom i patrijarhalnom društvu koje nikada u potpunosti neće prihvatiti različitosti koje nas sve, kao ljude, krase“, kaže Dina.
„Kamenuju me dok idem ka poslu“
Uz sve to, govor mržnje upućen njoj postaje svakodnevnica – to je ono što ona svaki dan proživljava i „preživljava“.
„Ponekad me znaju pogoditi kamenom dok se samo krećem ka svom poslu. Ponekad mi neće dozvoliti ni da sjednem pored njih u busu zbog, u tom momentu, pretpostavljene seksualne orijentacije. Svakodnevni život mi nekada zna biti težak i tužan, ali imam sreću što sam u svojoj bližoj okolini naišla na razumijevanje i ljubav, pa kompenziram taj nedostatak“, naglašava.
Dobra EU praksa = migracija iz Bosne i Hercegovine?
Naši sagovornici neobavezno ističu da su česte migracije LGBTQ+ osoba iz Bosne i Hercegovine u sredine koje su prihvatljivije ili čak nepoznate. Tvrde da je razlog tome nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, kao i neprihvatanje bliže okoline zbog različitosti od ustaljenih seksualnih i rodnih uloga.
Kako kaže dr. Predrag Raosavljević, pomoćnik ombudsmena i šef Odjela za eliminaciju svih oblika diskriminacije pri Instituciji ombdusmena BiH, „bh. zakoni su dobri, ali je implementacija loša“.
„Postoji relativno dobar zakonski okvir za zaštitu prava LGBTQ+ osoba, ali ostaje dosta da se uradi na implementaciji tih zakona i na podizanju svijesti društva o potrebi poštovanja osoba – bez obzira na nečije lične karakteristike i uvjerenja”, mišljenja je dr. Raosavljević.
FOTO: Dr. Predrag Raosavljević
Istospolne porodice – „crna zona bez zakonske zaštite”
Sličnog mišljenja je i Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora „Bh. povorke ponosa“, koja ističe da su u posljednjih nekoliko godina u BiH postignute mnoge promjene kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, ali da stanje još nije zadovoljavajuće.
“Proces oko donošenja zakona o istospolnom partnerstvu traje sporo i ne postoji jasna politička volja da se ovo pitanje riješi. Dok sve to traje, istospolne porodice, koje su realnost našeg društva, ostaju u crnoj zoni bez zakonske zaštite. Ovdje ne govorim samo o partnerima/cama, već i djeci koja su svakako dio porodica. Transrodne osobe ne mogu dobiti nikakvu medicinsku pomoć prilikom tranzicije, a zakonski su prinuđene učiniti potpunu tranziciju da bi mogli promijeniti dokumente. Postoji još niz pravnih i zakonskih pitanja koja se moraju donijeti i uskladiti, kako bi LGBTQ+ osobe bile zaštićene i prepoznate”, navodi Lejla Huremović.
Dina Bajrektarević, iz „Tuzlanskog otvorenog centra“, iz svog je ugla govorila o svim preprekama sa kojima se susreće kroz život sa svojom partnericom.
„U svakodnevnom životu također ne mogu planirati budućnost sa svojom partnericom jer nam nije zakonski regulisana zajednica, a što znači da je ne mogu ni zdravstveno osigurati u slučaju nezaposlenja; ne možemo dignuti zajednički kredit ili imati olakšice koje dolaze od ‘samo papira’ za regulaciju zajednice… Ne mogu ni naslijediti našu imovinu, a ne mogu ni naslijediti penziju, niti je posjetiti u bolnici u slučaju narušenog zdravstvenog stanja. Zatim, o njenom životu u teškom zdravstvenom stanju ne mogu ni da odlučujem, što – u biti – znači da planirane i sigurne budućnosti nemam. Borba se nastavlja, a svima nam želim samo mir i sigurnost“, kaže.
Usklađenost bh. zakona sa EU standardima – imaginacija ili…?
U BiH je mnogo organizacija poput “Sarajevo Open Centra” i “Tuzlanskog otvorenog centra”, koje zagovaraju izmjene Zakona o zabrani diskriminacije BiH u skladu s preporukama Evropske komisije, gdje je jedan od primarnih ciljeva usklađivanje zakona s pravnom stečevinom EU i primjena zakona. Međutim, kakvo je stanje po pitanju ovih zagovaranja? Je li to uopće ostvarivo u BiH?
Dina Bajrektarević, iz „Tuzlanskog otvorenog centra“, kaže da je društvena diskriminacija seksualnih manjina i dalje rasprostranjena u mnogim evropskim državama, čak i u onima koje pripadaju EU. Naglašava da je poštovanje LGBTQ+ osoba veoma bitno pitanje na putu ka EU integracijama za BiH i predstavljaju sastavni dio pregovora u procesu pristupanja Uniji.
„Svjedoci smo da se ljudska prava LGBTQ osoba u BiH svakodnevno krše, a samo jedan od razloga za ovakvo stanje je nespremnost vlasti da uspostave institucionalne i pravne mehanizme koji bi zaštitili ovu kategoriju stanovništva. Potrebno je vršiti konstantan pritisak da se, prije svega, provode postojeći zakoni i usvoje novi zakoni koji garantuju i štite prava LGBTQ+ osoba. Proces pridruživanja BiH EU jedan je od najvažnijih međunarodnih procesa koji nudi ove strukturalne promjene. Kako je BiH u procesu EU integracija, postoji razlika u pravnoj regulaciji prava LGBTQ+ osoba u BiH i zemljama EU. Često koristimo njihove prakse prilikom izmjena i dopuna zakonskih regulativa“, kazala je Dina.
Lejla Huremović posebno naglašava da se svi zakoni nužno moraju uskladiti sa EU standardima.
“Ne pristajemo na bilo kakve izgovore! Ako želimo ući u EU, ne preostaje nam ništa drugo nego da se oni, koje svi mi plaćamo, uozbilje i usklade zakone i istinski počnu štititi sve građane/ke, jer nisu ljudska prava švedski stol, pa da jedna štitimo a druga diskriminišemo – javno i otvoreno”, poručila je.
FOTO: Lejla Huremović
Jedine države u regionu koje su unutar Evropske unije i koje poštuju vladavinu zakona i rade na unapređenju svojih zakona o diskriminaciji su Hrvatska i Slovenija. Primjerice, u Hrvatskoj je Zakon o životnom partnerstvu istospolnih osoba stupio na snagu 2014. godine. Pored Hrvatske, i Slovenija je usvojila amandman kojim se legaliziraju istospolni brakovi. Slovenija je tako postala jedna od prvih država istočne Evrope u kojoj je to moguće. Dr. Raosavljević naglašava da su u zemljama regiona napravljeni značajniji pomaci nego u Bosni i Hercegovini kad se radi o pravima LGBTQ+ osoba. On je mišljenja da je usvajanje ovakvog amandmana prijeko potrebno ukoliko se Bosna i Hercegovina želi pridružiti Evropskoj uniji, odnosno nastaviti svoj slobodarski put.
“U kontekstu slobode okupljanja, napravljeni su veći pomaci u susjednim državama, a pojedine zemlje, uključujući i ove iz regiona, uključile su takva zakonska rješenja koja omogućavaju registraciju istospolnih zajednica. To je suštinski korak naprijed i mislim da će Bosni i Hercegovini, ako se želi pridružiti Evropskoj uniji, biti neophodno izmijeniti određene zakone, kako bi se i ovim zajednicama omogućilo uživanje svih prava, kao što ih uživaju klasične zajednice – između različitih spolova”, govori dr. Raosavljević za FACE.
Huremović dodaje da se u zapadnoevropskim zemljama živi mnogo slobodnije nego u BiH. Ističe da je glavna razlika u tome što “još uvijek nismo ravnopravni građani/ke i što nemamo osnovna ljudska prava“. Upravo iz tog razloga smatra da je nužno usklađivanje svih zakona prema EU standardima, kako ne bi dolazilo do diskriminacije bilo kojih grupa.
Skrivanje kao “najsigurniji” oblik zaštite
Jednoumlje koje vlada u društvenim zajednicama kad je riječ o homoseksualnim vezama mahom je u uskoj vezi sa religijskim interpretacijama muško-ženskih odnosa. Uloga vjerskih autoriteta vrlo je snažna u balkanskom diskursu, a žrtve diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije u tome vide ogromnu zapreku, pa stoga biraju skrivanje umjesto otkrivanja. Skrivanje im tako postaje “najsigurniji” oblik zaštite.
Dijana*[3] je djevojka u svojim ranim dvadesetim i njena porodica zna da je lezbijka. Kako je kazala za FACE, njena šira rodbina ne zna, a i ne planira da im kaže. Ističe da je najvažnija roditeljska podrška koju je dobila. Unatoč tome, ona ipak bira skrivanje zbog straha od ekonomske uskraćenosti.
“Rekla sam svojim roditeljima i sestri i oni su to odlično prihvatili. Oni su obrazovani, širokoumni ljudi, ali ostatak moje rodbine nije. Moram da krijem svoju orijentaciju jer se plašim ‘odmazde’ s posla. Nisam se susretala sa fizičkim nasiljem, ali striktno zato što ne zna mnogo ljudi da sam lezbijka”, govori Dijana*.
Dr. Predrag Raosavljević, pomoćnik ombdusmena BiH, naglašava da postoje prijavljeni slučajevi diskriminativnih postupaka nad ovim osobama te da je u proteklim godinama Institucija ombdusmena BiH zaprimila prijave koje se tiču fizičkog nasilja, napada na udruženja koja se bore za prava LGBTQ+ osoba, ali on ističe da je ova institucija samo jedna karika u suzbijanju nasilja.
“Žalbe su se uglavnom odnosile na različite izjave: prijetnje, govor mržnje, sprečavanje slobode okupljanja; bilo je fizičkih incidenata, napada na prostorije udruženja; bilo je prijetnji fizičkim nasiljem… Bilo je i situacija kad se davala krv, pa su pripadnici ove populacije bili isključeni bez nekog nemedicinski zasnovanog opravdanja. Institucija ombudsmena BiH postupa reaktivno, po žalbama, prije svega. Kad dobijemo žalbu bilo kojeg lica, mi ispitamo te navode. Ako utvrdimo da je došlo do povrede prava, mi obrazlažemo i tražimo kakve mjere trebaju konkretno da se preduzmu, da bi se povreda prava otklonila”, kaže Raosavljević.
On je pritom podsjetio da je važnost prijavljivanja nasilja visoko na ljestvici odgovornosti čitavog društva te da je potrebna saradnja svih karika u društvenom lancu.
Saradnja svih karika društvenog lanca – ključ dobre organizacije?
Ista ta saradnja nužna je i prilikom organizovanja Povorke ponosa u bilo kojoj zemlji, a put organizacije često je iscrpan i sa sobom nosi mnogo komplikacija. Članica Organizacionog odbora „Bh. povorke ponosa“, Lejla Huremović, kaže da Povorku ponosa “MUPKS četiri godine zaredom karakteriše kao događaj visokog rizika, što znači da se nameće niz poteškoća prilikom organizacije“.
“Pored svih dodatnih mjera koje se stavljaju na teret samo nama, gdje se zahtijeva da platimo željezne i betonske ograde, privatne zaštitare, Hitnu, da prisustvujemo desetini informativnih sastanaka sa MUP-om i drugim nadležnim institucijama, od nas se traži i da izađemo na teren i prođemo cjelokupnu rutu kretanja sa policijom. Isto tako se iz godine u godinu suočavamo sa dodatnim administrativnim komplikacijama koje institucije neutemeljeno traže od nas”, kaže Lejla.
Uz sve navedene komplikacije, prijetnje, pozivi na nasilje, uvrede koje dolaze od različitih grupa i pojedinaca, kao i od pojedinih političara i političarki, sastavni su dio organizacije jedne Povorke ponosa. Međutim, uz želju da to ne ostane sastavni dio organizacije Povorke ponosa u BiH, Lejla Huremović poručuje:
“Sve ovo mora početi da se mijenja, prvobitno donošenjem zakona o javnom okupljanju koji će biti usklađen sa EU standardima, a onda i jasnom političkom voljom i odbranom ljudskog prava svake skupine u društvu da izađe na ulicu i bori se za bolji položaj.”
Dina Bajrektarević kaže da su primjetni mali pomaci, kao i da je pozitivno i to što se Povorka ponosa održava svake godine – bez većih incidenata.
„Rekla bih da su promjene jako spore i male, ali da će se vremenom osjetiti. Kada pogledam unazad pet godina, primjećujem da jesmo napravili male korake i uspjehe na polju poboljšanja ljudskih prava LGBTQ+ osoba. Vidimo da su institucije više senzibilizirane prema LGBTQ+ osobama; vidimo da se ‘Bh. povorka ponosa’ održava u kontinuitetu – bez incidenata; vidimo da mediji profesionalnije izvještavaju o LGBTQ+ temama, ali i da su više zainteresovani za izvještavanje o istom. Sve su ovo pozitivne promjene, koje jesu male, ali itekako značajne.“
Zabrana učešća u Povorci ponosa – ko je “namaštao” pozivnice?
Ove godine Povorka ponosa u BiH održana je 25. juna u glavnom gradu, a kako kaže Lejla, protekla je mirno i sigurno, bez incidenata. Ipak, bilo je situacija na koje organizatori nisu mogli utjecati, što je, kako kaže ona, još jedan pokazatelj zašto je organizacija Povorke ponosa izazovna i iscrpljujuća.
“Važno je napomenuti da se ne slažemo sa zatvaranjem pedeset ulica zbog protestne šetnje, niti smo mi ikad to tražili, već je to odluka MUP-a KS, te smo ove godine imali i problem da je MUPKS odlučio postaviti žutu traku na ulaze, čime je svima onemogućen ulazak. Zabilježili smo i niz pogrešnih uputa od strane policajaca, gdje su učesnici/e slati sa jednog ulaza na drugi, što je bilo nemoguće za izvesti… gdje nisu dali ljudima da uđu bez imaginarnih pozivnica, koje nikad nisu postojale. Sve to govori o ozbiljnim pokušajima opstrukcije i onemogućavanja da svi zainteresovani učestvuju na protestu”, kazala je.
Ona posebno naglašava da je važno da svake godine sve veći broj građana i građanki učestvuje u Povorci ponosa, jer se samo zajednički može boriti protiv opresije i diskriminacije.
Gdje se više poštuju LGBTQ+ osobe?
U Tuzlanskom kantonu je sa MUP-om TK, kako kaže Dina Bajraktarević, situacija nešto drugačija.
„Primijetili smo napredak u pravcu interesovanja institucija za rad na pitanjima regulisanja ljudskih prava LGBTQ+ osoba, ali i povećane su inicijative koje dolaze od strane institucija. Ove godine smo dobili dvije kontakt-osobe u Ministarstvu unutrašnjih poslova TK, koje će raditi sa LGBTQ+ osobama. Također, u Tužilaštvu TK imamo kontakt-osobu za rad sa LGBTQ+ osobama. Pomak u radu sa institucijama i njihova zainteresiranost, senzibiliziranost i informisanost raste, što je svakako za pohvalu i radujemo se nastavku ove saradnje“, kazala je.
Također, trenutno su u procesu izrade protokola postupanja u slučajevima diskriminacije nad LGBTQ+ osobama i protokola postupanja u slučajevima nasilja nad LGBTQ+ osobama, a kroz projekt „Unapređenje sistema podrške LGBTQ+ osobama u Tuzlanskom kantonu“.
“Čovjek je slobodan, a svuda je u okovima”
LGBTQ+ osobama je „izlazak iz ormara“ težak čin, koji bi potencijalno mogao uzrokovati „nemjerljive“ štete u njihovim životima zbog još uvijek rasprostranjenog društvenog neprihvatanja, koje potiču mnogobrojne negativne lančane reakcije. Potom je nezaobilazan i strah od okoline koja je puna predrasuda i koja svoje homofobično stanje svijesti ne želi prihvatiti niti ga, u konačnici, zna detektirati.
Za LGBTQ+ osobe pojam sloboda u mnogim segmentima života biva nešto imaginarno i mogao bi se opisati rečenicom filozofa Jeana-Jacquesa Rousseaua: „Čovjek je slobodan, a svuda je u okovima!”
Kako bi se izvukli iz okova u koje ih bh. društvo stavlja, LGBTQ+ osobe svakodnevno se bore za slobodu i to da značenje ove riječi dobije svoj potpuni smisao. Za Dinu Bajraktarević sloboda je mir, a za Lejlu Huremović „mogućnost da bez straha živi svoju autentičnost“.
Kako bi strah iščezao, a sloboda prevagnula, LGBTQ+ osobe nastavljaju pružati otpor i kretati se još uvijek iscrpljujućim putem do ostvarenja svojih prava.
[1] Ime je promijenjeno zbog zaštite sigurnosti sagovornice.
[3] Identitet je promijenjen zbog zaštite privatnosti sagovornice.
