Ovog mjeseca se svijet trebao ujediniti kako bi 11. juli proglasio za „Međunarodni dan sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine“. Međutim, ova rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (UN) koju je podržalo preko petnaest zemalja (*na dan usvajanja ovaj je broj narastao na 39, op. ur.) naišla je na protivljenje Srbije, uz podršku Rusije i drugih saveznika. I, za sada, glasanje je odgođeno.
Ideja o proglašenju nije nova, budući da 2015. godine Vijeće sigurnosti UN nije uspjelo donijeti rezoluciju sličnog sadržaja. Ali, potreba za tim ne bi trebala biti kontroverzna, pogotovo jer je Međunarodni sud pravde potvrdio da je masovno ubistvo 8,372 osobe tokom ljeta 1995. godine uistinu bio genocid, zločin prema međunarodnom pravu koji predstavlja osnovu postojanja UN.
Danas je nastojanje da se zvanično obilježi genocid u Srebrenici relevantnije nego ikad, a podjele su sve šire, glasnije i dublje. Od Evrope do Bliskog istoka, ovo vrijeme globalnih preokreta nameće suštinska pitanja o našem načinu života, o našoj zajedničkoj budućnosti, te o načinu na koji se ophodimo jedni prema drugima, nudeći šansu za značajnu društvenu transformaciju.
Pa ipak, ova šansa se propušta, jer političari ne uspijevaju da se suoče i procesuiraju prošlost na odgovoran način, dajući prednost uskim ličnim interesima naušrtb kolektivnog blagostanja.
Tako je, naprimjer, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo diplomatsku ofanzivu u kojoj se sastao sa predstavnicima stotinu zemalja kako bi ih uvjerio da odbace rezoluciju UN, u nečemu što izgleda kao jasan – i rijedak – slučaj poricanja genocida kao diplomatske strategije.
Za to vrijeme, mladi aktivisti iz srbijanske Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) pokrenuli su kampanju u kojoj se zalažu da njihova vlada podrži rezoluciju i prizna genocid, tako pokazujući da trenutna politika ne odražava stavove svih građana Srbije.
Ali, Vučićevi napori nisu izolirani. Notorni političar Milorad Dodik, bosanski Srbin koji trenutno obnaša funkciju predsjednika Republike Srpske, zaprijetio je pokretanjem secesije od Bosne i Hercegovine ukoliko rezolucija UN bude usvojena. Ovo je licemjerno jer je 2008. godine i sam priznao zločine nad Bošnjacima u Srebrenici kao genocid. Od tad se Dodik pretvara u glavnu prijetnju miru na Balkanu, usvaja krajnje desničarski nacionalizam, suočava se sa sankcijama SAD i redovito negira genocid.
Zajedno, te provokativne izjave sada podstiču strah od novog sukoba. „Hoće li opet biti rata?“, pitanje je koje se danas često ponavlja u Sarajevu – gradu koji je izdržao jednu od najdužih opsada u modernoj historiji.
Iako političkim pejzažem u Bosni i Hercegovini odavno dominiraju nacionalistički političari, ovo predstavlja kulminaciju u institucionalizirano negiranje genocida. Za sve to vrijeme, onima koji su preživjeli ove zločine posvećuje se puno manje pažnje nego što bi trebalo.
Upravo zbog toga sam osnovao Muzej ratnog djetinjstva – omogućavajući preživjelima da ispričaju svoje priče svojim riječima. Vjerujem kako muzeji mogu odigrati ključnu ulogu u obrazovanju javnosti, uspostavljanju emocionalnih veza i promoviranju dijaloga, tolerancije i pomirenja. Muzej je od svog osnivanja dokumentovao preko 6,000 priča i svjedočanstava iz Bosne i Hercegovine, kao i 20 drugih sukoba, te tako postao međunarodna platforma za sve one čije je djetinjstvo zahvatio rat.
Posebno sam ponosan na to što je u partnerstvu sa Memorijalnim centrom Srebrenica muzej učestvovao u prvoj sistematskoj dokumentaciji genocida u Srebrenici iz perspektive djece, svjedočanstvima koja zorno ilustriraju dugotrajnu ljudsku cijenu pokušaja da se stanovništvo istrijebi.
Među tim svjedočenjima je i priča Ermine, koja je rođena 1993. godine i čiji je otac ubijen u genocidu. „Bez oca nikada nismo imali priliku da napravimo porodičnu fotografiju. Moja mama je još uvijek bila trudna kada se oprostila od njega, tako da ga moja sestra nikada nije upoznala. Mi smo koristeći Photoshop na fotografije na kojima smo mama, sestra i ja, dodale i ovu prijeratnu od oca, kako bismo imali jednu porodičnu fotografiju na kojoj smo svi zajedno. Dvije hiljade i desete godine smo dobili potvrdu da je njegovo tijelo pronađeno“, rekla je ona.
Ova potresna zbirka od preko stotinu svjedočanstava preživjele djece, poput Erminog, naglašava važnost podrške ovoj rezoluciji UN-a.
Poricanje genocida nanosi duboke rane. Odbijanje da se priznaju istorijski zločini blokira put pomirenju i ja odbacujem argumente protiv rezolucije koji tvrde da bi ona bila „kontraproduktivna“ ili da bi „podstaknula sukob“. Ove riječi dolaze od onih na čelu skupova u Banjaluci, koji negiraju genocid, raspiruju mržnju i siju strah i nepovjerenje.
Negiranje genocida ne može dovesti do mira. I svaki narod, bez obzira na njegovu veličinu ili blizinu Bosni i Hercegovini, ima odgovornost da podržava odluke međunarodnih sudova koje pružaju pravdu za preživjele. Ovo je univerzalna dužnost, usklađena sa onim principima koji su doveli do osnivanja UN-a.
Ponovno se osvrćemo na naše užase iz prošlosti kako bismo iz njih učili i pokušali da osiguramo da se oni ne ponove. Priznavanje istine o genocidu u Srebrenici je od suštinskog značaja – ne samo kao pitanje pravde za njegove žrtve, već i kao kamen temeljac za trajni mir.
Odvojite trenutak da pročitate priče onih koji su kao djeca proživjeli genocid. Njihovi glasovi nas podsjećaju zašto prestanak negiranja genocida nije samo moralna obaveza, već je od vitalnog značaja za mirnu budućnost. Njihova svjedočenja nas pozivaju na djelovanje – kako zbog njih, tako i zbog nas samih.
