Jasmin Medić je imao samo šest godina kad je 21. augusta 1992. njegov otac Ejub ubijen na Korićanskim stijenama. Trideset i dvije godine kasnije, kao doktor historijskih nauka predstavio je knjigu “Korićanske stijene – kamena grobnica” u kojoj se detaljno obrađuje ovaj zločin vojske i policije RS. U razgovoru za naš portal Medić govori o ovoj knjizi, značaju temeljitog istraživanja i opisivanja zločina, te važnosti izbjegavanja političkog populizma u ovom procesu.
OBJAVI.BA: Odakle ideja za knjigu i zašto baš Korićanske stijene?
MEDIĆ: Kolega Mujo Begić i ja smo razgovarali o toj ideji prije nekoliko godina i konačno početkom prošle godine došli do zaključka kako da je uradimo. Budući da je on radio na ekshumacijama na Korićanskim stijenama dogovorili smo da ja odradim dio koji će obuhvatiti vremenski period do 21. augusta 1992., a on posljedice masakra i ekshumacije. Ja sam iz dva razloga prihvatio da radim knjigu o Korićanskim stijenama. Prvi je da mi je otac ubijen na toj lokaciji i lično sam osjetio potrebu da ostavim pisani trag o tom zločinu. Drugi je da se radi o zločinu koji je jako dobro dokumentovan, odnosno da se iz dokumenata jedinica 1. Krajiškog korpusa VRS, CSB Banja Luka, SJB Prijedor i Kliničko-bolničkog centra Banja Luka iz augusta i narednih mjeseci 1992. može jako puno saznati o samom zločinu. Takvi dokumenti i nisu baš česti, a gotovo da su nepoznati bh. javnosti i dobro je da budu na jednom mjestu. Također je važno naglasiti činjenicu da su četiri direktna počinioca priznali krivicu. Sve to nam je svakako olakšamo da zaokružimo jednu cjelinu.
OBJAVI.BA: Koliko su ovakvi koraci važni za suočavanje s prošlošću?
MEDIĆ: Nažalost, živimo u društvu u kojem politički odnosi diktiraju i odnos prema pitanju suočavanja s prošlošću. U “postdejtonskoj” Bosni i Hercegovini smo imali značajne iskorake u suočavanju s prošlošću upravo u onome periodu kada je politička situacija bila optimističnija. Činjenica je da je to period od 2002. do 2006. godine. To je tako kada govorimo o nekom, da tako kažem, institucionalnom pristupu suočavanju s prošlošću.
Mislim da su naučna literatura i memoarska građa bazirana na dokazanim faktima najjače “oružje” za suočavanje s prošlošću. Knjige i radovi ostaju. Oni dolaze do onih “običnih ljudi” i stava sam da su prioritetno ti “obični ljudi” zapravo polazna tačka za adekvatno suočavanje s prošlošću. Naša javnost mora da zna, a u to sam se i lično uvjerio, da možda čak i većinski dio bh. stanovništva ne dijeli isti narativ kao politički vrh i to je potencijal kojeg ne smijemo zanemariti.
Dakle, fleksibilniji stav političkih lidera i više razgovora sa ljudima u Bosni i Hercegovini mogu da rezultiraju izuzetno značajnim iskoracima.
OBJAVI.BA: Da li bh. akademska zajednica kaska za drugima kad su u pitanju istraživanje ovih tema, pisanje o njima i obrada zločina iz akademske perspektive?
MEDIĆ: Ja ipak mislim da, uprkos raznim okolnostima a kada govorimo o kvalitetu, ne kaska. Samo što se mi ne možemo riješiti nekih naših (bosanskih ili balkanskih) kompleksa pa mislimo da je sve što napišu neki Christopher ili Anna ozbiljnije od nekog domaćeg autora, ali to je već jedna posebna tema.
Za analizu jednog zločina morate jako dobro poznavati područje o kojem pišete – kontekst koji je doveo do zločina, njegovu „prethistoriju“ i sve okolnosti koje su dovele do počinjenja zločina. I ko to bolje može da poznaje nego naši ljudi? Prema tome, i dosadašnja istraživanja pokazuju da su na samom vrhu ljestvice kvalitetnih naučnih i stručnih radova u ovom polju ipak oni koji su nastali u Bosni i Hercegovini i od ljudi iz Bosne i Hercegovine. Sad je samo pitanje kakvog su odjeka imali i tu vidim značajan propust – greška naše akademske zajednice i osoba koji su na čelu institucija je što nemaju inicijative da se naši radovi prevode na strane jezike. Tu kaskamo i to bi moglo da ima negativne posljedice po našu akademsku zajednicu.
OBJAVI.BA: S obzirom na stalne diskusije o memorijalizaciji i obilježavanjima ovakvih zločina, koji metod bi bio najučinkovitiji za prenošenje znanja budućim generacijama? Jesu li to knjige? Filmovi? Događaji na licu mjesta? Razgovori s preživjelima?
MEDIĆ: Po meni lično, a možda sam subjektivan po tome pitanju, su knjige. Uz to, razgovor sa preživjelima i mislim da bi takvi razgovori trebali da budu češći i da budu adekvatno arhivirani i samim time dostupn(ij)i budućim generacijama. Inače polazim od osnove da ništa ne treba ad hoc odbaciti. Imate značajan broj filmova na osnovu kojih je učinjen iskorak u pogledu memorijalizacije.
Na koncu, neka kombinacija svega navedenog – uz naglasak da sve to mora biti relevantno – je neki najučinkovitiji metod.
OBJAVI.BA: Koliko je akademska zajednica prijemčiva na kritike koje često čujemo o tome kako je nezainteresirana za kvalitetan rad u ovom polju?
MEDIĆ: Akademska zajednica je malo širi pojam pa je nezahvalno generalizirati je. Mogu sa svog ličnog i aspekta mojih kolega da kažem jednu stvar: Dakle, sve što smo do sada uradili je rezultat entuzijazma nas kao pojedinaca, a ne rezultat neke strategije akademske zajednice. I to govori zapravo u prilog tome da se ovakve teme uopšte ne bi obrađivale da nema nas nekoliko entuzijasta. Mislim, cjelokupna zbivanja 1990-ih u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše Jugoslavije imaju toliko toga neistraženog, nenapisanog, neobjavljenog da mi je žao što nas nekoliko pojedinaca moramo da ohrabrujemo mlađe generacije da se bave ovim temama. Ne kažem da nema i nekih univerzitetskih profesora koji nisu istrajni u tome, ali mora biti više inicijative. Ne bude li inicijative, ovo polje će opet preuzeti razni diletanti kojima je populizam i zadovoljstvo lidera stranaka iz kojih dolaze, a ne nauka, na prvom mjestu. Rezultat toga može biti da izgubimo ovaj “rat za narativ”.
OBJAVI.BA: Vaš rad se nastavlja i nakon knjige o zločinu na Korićanskim stijenama – na čemu ćete dalje raditi?
MEDIĆ: Trenutno radim na individualnom projektu pod nazivom “Autonomna regija Krajina (1991-1992)” u Institutu za historiju UNSA. Paralelno s tim, sa kolegama Muamerom Džananovićem i Hikmetom Karčićem radim na drugom izdanju naše knjige “Nastanak Republike Srpske: od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992)” i to izdanje namjeravamo prevesti na engleski i još neke jezike.
OBJAVI.BA: Prijedor je središnje mjesto vašeg interesovanja i istraživanja i vaš rad je tu krajnje detaljan. Da li je detaljnost u tretiranju historijskih događaja važnija od sveobuhvatnosti?
MEDIĆ: Prijedor je u mom naučnom radu neizbježan, razlog i mog opredjeljenja da se bavim ovim temama. Prije svega, mislim da se o Prijedoru puno više treba govoriti u našoj javnosti. Po mnogo čemu je taj grad specifičan. Da, mislim da je učinkovitije da se uradi više naučnih publikacija i da se u svakoj od njih tretira detaljnije po jedan zločin nego da pišemo publikaciju na hiljade stranica o svim zbivanjima u Prijedoru prvih godina 1990-ih. Prvo, nemoguće je o jednom zločinu govoriti izvan konteksta tako da je svaka tema ima svoj uvod i zaključak. Drugo, ljudi sve manje čitaju obimne knjige, a cilj svakog ko piše da napisano dođe do što većeg broja ljudi. Treće, s više publikacija ćemo lakše zainteresovati mlađe istraživače da se bave ovim temama jer bi mogli uzeti jedan segment, npr. logore i specijalizirati se na to. I svakako moramo imati u vidu da živimo u “tik-tok periodu” u kojem je pažnja ljudi znatno ograničenija nego u prošlosti. Tako da mislim se treba ići u tom pravcu. Plan je i da na sličan način kako smo kolega Begić i ja uradili posljednju knjigu da obradimo i druge grobnice u kojima su pronađeni ubijeni Prijedorčani.
OBJAVI.BA: Odgovornost za tako detaljan pristup je tim veća jer je materijala jako mnogo. Može se pretpostaviti kako vam rad donosi i ličnu satisfakciju?
MEDIĆ: Aktivisti, istraživači, svjedoci na suđenjima i još mnoge druge druge osobe s tog područja su svojim predanim radom ostavili toliko toga značajnog o Prijedoru da sebi ne bih mogao oprostiti da ti rezultati Prijedorčana i Kozarčana ostanu nezabilježene. I naravno, uvijek hoću da naglasim da i ja samo ostavljam materijal za buduće generacije. Bit ću sretan ako sve te moje publikacije budu neka osnova novim naučnicima da napišu još bolja djela. Nauka i jeste takva da uvijek zahtijeva napredovanje.
