Maja Popović, Mreža mira
Veoma je težak period za državu Bosnu i Hercegovinu, a takva slika se dodatno generiše od strane suprotstavljenih političara i medija. Veoma je težak period i za nezavisne, objektivne, medije i nevladin sektor koji su nekada konstruktivni kritičari vlasti. O tome ko pravi krizu u Bosni i Hercegovini, da li se olako koristi riječ rat u državi, koja je prije 30 godina upravo taj rat preživjela, odnosno njeni građani, razgovarali smo sa akademikom Esadom Bajtalom.
Mnogi kažu da svjedočimo najvećoj krizi u BiH nakon rata. Kako komentarišete to, ko pravi krizu i zašto?
Pitanje „ko pravi krizu“ je retoričko: pravi je onaj kome treba da bi priču s kolosijeka vlastitog kriminala prebacio na kolosijek političke krize i time pobjegao od opipljivih životnih činjenica i kritika koje trpi njegova osiona, lažno-zaštitnička vladavina. Dakle, krizu pravi jedan prokazani kriminalac i kriminalci oko njega. Pogledajte, tačnije oslušnite, čitajte, gledajte na TV i drugim medijima. Medijima koji nisu pod njegovom kontrolom, šta kritika i građani misle o njemu. Čak ga i djeca iz obdaništa – gledali smo taj video – oslovljavaju sa „đes’ lopove“.
Šta mu sve upisuje u krimi grijehe opozicija, a šta građani na ulici i kafanama. O čemu govore ili sa strahom uzajamno šapuću, jer je donio zakone kojima prijeti svakoj kritici i glasnom izražavanju nezadovoljstva njegovom strahovladom. Ali, brojna, misteriozna, nerazjašnjena ubistva i samoubistva opominju ih na moguće posljedice. Otuda taj šapat, to življenje u „strahu i drhtanju“.
Ukratko, krizu pravi samozvana etno-gospoda i zato javno odbijam da me oslovljavaju sa – gospodin. Jer, sve ovo nam je napravila baš ta „gospoda“ i ne želim imati ništa zajedničko s njima. Pa ni tu vrstu jeftino-nadmene nominacije i već ohrdale, sujetno-malograđanske kvalifikacije, bez temelja i smisla koji joj uobičajeno prethode.
Kako komentarišete to što političari tako lako koriste riječ “rat”?
To je logična posljedica gore rečenog. Organizovani kriminal je, da bi sačuvao sebe i nezakonito stečena bogatstva etno-oligarha, spreman na sve. Pa i na rat. I spominjanje rata s te strane je sasvim opravdano. S druge, to spominjanje ima cinično-preventivni smisao: obustavite sve istrage, sva suđenja, koja vode gubitku naše moći, inače slijedi – rat. Rat u kome će, po običaju ginuti djeca gladnih, opljačkanih i nezadovoljnih građana. Dakle, onih koje te krimi etno-bande, upirući prstom u sopstvenu bijedu, s jedne, i enormno vlastodržačko bogatstvo, s druge strane, svakodnevno optužuju za sve nevolje svog života.
Koliko rat, odnosno najave mogućeg sukoba plaši građane?
Iz prethodno rečenog sve je jasno. Strah od rata instrumentaliziran je u sredstvo zaplašivanja i ušutkivanja poniženih, obespravljenih, golih, gladnih i bosih etno-podanika. Dakle, građani nisu glupi da ne bi vidjeli o čemu se radi, ali su nemoćni da bilo šta riješe na način kako se to rješava u istinskim demokratijama u kojima izraženo nezadovoljstvo građana, uobičajeno prati gubitak moći i vlasti. I sve se odvija na logičan i miran način. Bez potresa i halabuke. Vlade padaju i stvaraju se. Život ide dalje. Tako to biva u normalnom svijetu.
Ali, ovdje – ne. Ovdje se to ili ignoriše, ili, upravo strahom od sukoba, preventivno sprječava. Tačnije, sofisticirano zabranjuje u stilu: „zbijmo stado eto vuka“. A vuk su, tobože, upravo isti takvi etno-kmetovi s drugih etno-strana. Otuda cinična vlastodržačka manipulacija mržnjom i strahom od sukoba. Krajnje jeftina i prozirna do te mjere, da vrijeđa zdrav razum i desetogodišnjaka.
Kako komentarišete ponašanje predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika u posljednje vrijeme?
A ko je on da bi vrijedio bilo kakvog komentara? O njemu jedino sud treba i mora da govori. Ima za to dovoljno razloga i materijala svih vrsta. Ja nemam vremena za njega i njemu slične.
A napad na nevladin sektor i nezavisne medije u Republici Srpskoj? Odnosno njihovo slabljenje – Zakon o „stranim agentima“, Zakon o kriminalizaciji klevete?
Nevladin sektor i nezavisni mediji su glas razuma i izraz težnje za slobodom i ljudskim dostojanstvom. A toga nema bez kritike onih koji sve to vlastodržački nemilosrdno uzurpiraju u ime svoje autokratske i aristokratske nadmenosti. Nadmenosti građene na grbači tog istog naroda na koji se vlastodržac iz dana u dan cinično poziva izigravajući njegovog zaštitnika. A stvar stoji sasvim obrnuto.
Onaj ko stvarno, praktično izda narod i narodne interese u tako ogoljenoj formi masovne pljačke i otimačine da se to ne da sakriti – neprijatelj je i istinski izdajnik. Da bi se to prikrilo, da bi se zamaglili stvarni problemi i osudili stvarni izdajnici-vlastodršci, valja izmišljati i probleme i izdajnike; i plaćenike i tobožnju kriminaliziranu klevetu.
Tako normalna, neizbježna kritika vlasti, biva proglašena za klevetu, kojoj po namjenski projektovanim „zakonima“ može da se sudi kao, tobože, nečem kriminalnom. A nemoralni, izmišljeni zakoni – nisu zakoni, jer ozakonjuju – bezakonje. Štite pljačku i otimačinu. I sprečavaju govor i kritiku o tome.
Za kraj, šta je država bez nevladinog sektora ?
Ništa. Moderna država ne može bez tog sektora. Kao što totalitarana ili autoritarna vladavina ne želi ni da ga – vidi. I guši ga svim sredstvima. Da bi tim ugušila kritički glas bez koga demokratija logički – ne može. Onaj ko guši nevladin sektor guši glas razuma, glas onih čijih se života, država i vlast najviše tiču i dotiču. Vlasnik države je narod, a vlast je samo sluga („služimo narodu“), servis neophodan za normalno, i uljuđeno življenje građana u svojoj kući. Odnosno, državi. I vlastodršci to sasvim dobro znaju. Ali, svim silama to isto znanje žele uskratiti narodu. E da bi – umjesto vladavine zakona – provodili logiku samovolje i ublehaštva i osigurali vlastitu nedodirljivost, po onoj kraljevsko-apsolutističkoj: „Država – to sam ja“.
E, pa neće tako biti. Ta vremena su prošla, i zbivanja u komšiluku nam to jasno pokazuju. Uz pomoć studenata, đaka i napredne omladine, budi se i narod. Samo je pitanje vremena kad će to buđenje zakucati i na vrata ovdašnjih vlastodržaca-siledžija. Siromaštvo, glad, poniženja građana i vlastodržačke laži već poodavno zvone na građansku pobunu na čelu sa nevladinim sektorom. Otuda vlastodržački neizdrživ strah. I nemirne noći od nadolazećeg sutra.
