Tokom mojih dugih šetnji, dok grad tutnji vlastitim ritmom, često se zateknem kako gledam u pravcu nekih sitnih detalja koje bi većina ljudi jednostavno prošla bez osvrtanja.
Nedavno, pogled mi privuče bljesak svjetla na jednom od beskrajnih balkona ovog betonskog grada. Pogledam bolje i vidim stari CD. Tamo gdje je nekad bilo znanje, muzika, uspomene, sada je samo svjetlucava ploča koja tjera golubove. Nasmiješim se, onako u sebi, na tu tihu ironiju vremena. Kompakt-disk, nekada simbol modernog doba, a danas tek strašilo za ptice.
Prisjetim se uz osmijeh jedne druge misli – kako je Cezar bio veliki vojskovođa, a danas je sinonim za salatu, kako je Mocart bio čudo od djeteta i bog umjetnosti, a danas bombonjera, i to često prazna… Zapitam se kako to prolaznost umanjuje stvari i nekako ih preoblikuje u plastičan oblik, a unutar toga samo praznina.
Prolaznost ne samo da mijenja stvari, ona ih svodi. Zastanem. Da li je u ljudskoj prirodi da obožava sadašnje i da zaboravlja ono što je bilo? Ili je to način da preživimo i da se ne izgubimo u prošlosti, niti prestravimo od budućnosti?
Svakodnevica nas tjera da reagujemo brzo, da ne zadržavamo pogled predugo ni na čemu, kao da nas uče da od kontemplacije nema produktivnosti. A možda upravo zbog toga gubimo osjećaj za vrijednost trenutka.
Na poslu sam slušao prezentaciju o samokontroli. U toj savršenoj powerpoint estetici modernog pružanja pomoći samom sebi, iskače primjer 10-10-10. Kažu: kad si u stresu, zapitaj se hoće li ovo biti važno za 10 dana, 10 mjeseci, 10 godina? Zvuči mudro. Ali meni nešto ne da mira. Zar stvarno moramo da sami sebe uvjeravamo da sadašnji trenutak nije vrijedan, da ga svedemo na statistiku? Ako sve relativizujemo, šta ostaje?
Treba li klijentima reći: „Nismo ispunili vaša očekivanja, jer to vam neće biti bitno za deset dana“? Vrijeme juri, a mi ni ne pokušavamo da ga uhvatimo već odustajemo. Ja ga pokušavam usporiti, bar u svom umu. U tom pokušaju, okrećem se prošlosti, ne iz nostalgije, već iz potrebe. Jer u prošlosti još ima težine. Još ima tišine. Još ima smisla.
Možda je to rečenica iz požutjele knjige koju još samo vlaga nagriza. Možda je to scena iz crno-bijelog filma gdje se likovi zaista gledaju u oči. Možda je to stih iz narodne pjesme, dovoljno star da bude mudrost, a dovoljno živ da nas još jednom poduči. Prošlost je riznica, ne samo onoga što je bilo, nego i onoga što bismo mogli biti. Zato treba tragati. Ne iz sentimentalnosti, nego iz otpora zaboravu.
U vremenu kad sve mora biti brzo, efektno i lako svarljivo, treba nam nešto što traje, nešto što ima dubinu, pa makar to bila i stara izreka. Ako ne možemo zaustaviti protok vremena, možemo bar pronaći sidra u knjigama, u muzici, u starim predmetima.
Možda CD zaista više ne svira, ali to ne znači da je tišina koju nosi bezvrijedna. Ponekad i tišina priča glasnije nego buka. Jer ne mjerimo vrijednost stvari samo po tome koliko će trajati, već i po tome koliko su nam značile i koliko su duboko dotakle ono što je u nama.
