Trg Revolucije, oktobarsko jutro 1793. Magla se valja niz ulice Pariza, dok se ljudi grupišu i komentarišu svako svoju viziju događaja koji treba da se desi. Dželat dovodi žrtvu, veže joj ruke i postavlja glavu na dasku. Sve je spremno.
Dok sveštenik mrmlja molitve, neko iz mase negoduje i govori: „Čemu odugovlačenje“? Oštrica se oslobodi i skliznu. Cap! Glava se otkotrlja u košaru dok se tijelo zatreslo dva puta. I sve je bilo gotovo. Jedni su klicali, drugi užasnuti okretali glavu i tek poneki plač djeteta bi se čuo iz mase. Zatim razlaz i komentarisanje događaja.
Tako je završila Marija Antoaneta. Pričalo se još danima, mjesecima, godinama. No, sve je ostalo samo na riječima i svjedočanstvima, preneseno s koljena na koljeno. O tom se događaju još samo priča. Danas bi taj trenutak bio zabilježen iz pet uglova, usporenih snimaka na TikToku, analiza događaja na You Tube-u, izrezan snimak kako joj glava pada uz tužnu pozadinsku muziku… Danas je to „sadržaj“.
E tu, u tom vremenu živim i ja. U društvu digitalizovane giljotine gdje ne curi krv, nego stid, a umjesto dželata tu su milioni profila kojima se ne može pogledati u oči. Tu se ne siječe glava, već te razapinju godinama, ismijavaju i citiraju dok i sam čovjek ne postane karikatura i od nagomilanog tereta se ne odluči ubiti. E sad tu je kvaka, niko nije kriv, i svi se peru sa onim „sam pao, sam se ubio“. Tipična Kvaka 22.
Ja sam opet često bio ispravljan od strane mlađih, ne kroz razgovor, već kroz telefon. Samo par poteza prstom, par klikova i eto dokaza da sam pogriješio. Google kaže drugačije. Iako sam ja stariji od Google-a, to više ništa ne znači. Danas godine ne nose autoritet znanja, nego zastarjelost. Možda to i nije tako loše. Mlađi znaju više ili barem brže dolaze do informacija. Sve im je dostupno u svakom trenutku, na dodir. Svaka misao, svako pitanje ima odgovor.
Ali onda se postavlja pitanje: „Za šta koriste tu dostupnost informacija?“ Za… gotovo ništa. Sjetim se jedne ankete na ulici, kad su me pitali: “Šta mislite o internetu?” Odgovorio sam: “Sjajna stvar, zaista. Iako podsjeća na beskonačnu mrežu koja povezuje, mi smo se nekako uspjeli izgubiti u njoj. Kao tek sagrađena metropola u kojoj nema ko da živi.”
I tada mi je postalo jasno: možda ćemo zaista biti svjedoci kraja jedne civilizacije. Ne zbog rata, ne zbog bolesti, ni zbog prirodnih katastrofa, kako je to bilo ranije. Neće biti ni potopa, ni mesije koji nudi spas, ni vatre s neba. Ne. Sve će to doći tiho, brzo i iznenada.
Vidim to kao trenutak u kojem buduće generacije već stoje nad liticom. Ispod njih je ambis. Ne skaču. Ne bježe. Samo stoje. Gledaju u ekran. Čekaju. Još jednu notifikaciju. Možda neki update koji će im ponuditi spas. A „Mi“, koji ne pripadamo ovom vremenu, imamo još samo jedno što moramo sačuvati, a to je razum. Sve ostalo je već suviše javno da bi se sačuvalo.
