Proljeće je i rano se ujutro spuštam niz trg Austrije. Zatim preko parka, pa na Latinski most. Tu me dočeka masa turista koji mi izgledaju kao da će uslikati svaku božiju kap koja protiče Miljackom. Sve se osvrću lijevo, pa desno dok podižu mobitele kao da i sam vjetar pokušavaju da smjeste u objektiv. Nekako se provučem između njih, pa produžim prema Gavrilovim stopama.
Prizor me ponese u svijet razmišljanja kojem se tako lako prepuštam. Ispred Gavrilovih stopa, mladi par se okrenuo tako da slika takozvani selfi, ali tako da se u pozadini vide ove stope. Nasmijani su. Ona njega ljubi u obraz dok se on smije. Dok im prilazim, pomislim: „E, moj Gavrilo, zavele te crne ruke, šta uradi na tom istom mjestu“?
Mlada Bosna, atentat, Austro-Ugari napadaju Kraljevinu… Milioni mrtvih… Dok ga danas jedni veličaju drugi ga psuju, jedni ga tetoviraju dok ga drugi brišu… I sve to polazi sa tog istog mjesta gdje se ovo dvoje ljube. Nešto mi govori da ljubav na kraju ipak pobjedi. Sve je to iza nas i sad gledam samo zaljubljeni par koji se smije i slikama bilježi da su bili tu, na tom istorijskom mjestu.
Tako da… na neku ruku… džaba vam svi ideali i ratovi kad su finalni proizvodi uvijek na kraju – poljubac i osmijeh. I dok prolazim pored njih i te scene, za oko mi je zapelo sljedeće, isti mladi par, tačnije djevojka koja pozira, drži povodac i na povocu psa. Psa sam ugledao u trenutku kad je počeo da urinira Gavrilove stope. Tu mi poče tutnjati u glavi od smijeha i ironije. Tu su se otvorila vrata apsurda.
Na stranu što ljubav pobjedi na kraju, ali što pas ima potrebu da obavi nuždu i to na Gavrilovim stopama? Tu je svedena sva suština svakog rata i ideala koji vodi u sukob. Tolike žrtve, krv, rovovi i barut, a na to sve pas dođe i olakša se na tu cijelu priču. Jer šta je istorija u poređenju sa prirodom i osnovnom potrebom da se živi?
Sad, sa druge strane, taj pas ništa nije zgriješio, jer kao što kad zaroniš u vodu i ribi ne možeš objasniti pojam Boga, tako ne možeš ni običnoj kravi koja leži i preživa objasniti Platonovu pećinu. Pa onda na to sve, ni ovaj običan mješanac koji nije čitao istoriju i ne treba da zna šta se dešavalo prije sto jedanaest godina niti ga trebaju zanimati repovi koji se vuku sve do danas. Mislim da bi čak i Sokrat, kada bi ustao iz groba, zastao pred tim prizorom i rekao: „Znam da ništa ne znam, ali ovaj pas zna još i manje, te je baš zbog toga i slobodan.“
Pas je iskren i bez ideologije, stoga gdje nađe sebi shodno on tu označi teritoriju. I možda je upravo on, taj pas, najiskreniji filozof ovog grada. Onaj koji ne zna ništa, ali čini ono što osjeća. On ne postavlja pitanja, ne traži odgovore. On samo živi. Tako da, džaba vam sve granice i ispaljeni meci i ucrtane mape, jer ovaj pas stavlja tačku na ovu priču, ili bolje rečeno „zadnju kap“- da prostite.
