Dešava mi se s vremena na vrijeme da, sasvim slučajno, prolazim pored kafića iz kojeg dopire pjesma koja je nekada bila cijeli moj svijet. Ona ista koju sam nekad slušao iznova i iznova, vjerujući da ništa bolje od toga ne može postojati. Tada taj zvuk nije bio samo muzika, bio je produžetak mog bića.
Zanimljivo je kako ništa ne pozove prošlost brže i jače od nečeg tako svakodnevnog. Sitnica. Miris u prolazu. Melodija iz nekog dvorišta. Glas koji liči na glas nekoga ko više nije svakodnevnica u našem životu. Vjetar ponekad, gotovo zlobno precizan, donese parfem koji u meni otključa vremensku kapsulu. I odjednom, nisam više ovdje. U trenu sam tamo gdje sam bio nekada s nekim, ili možda sam, ali živ na način na koji sam zaboravio da mogu biti.
Sjetim se lica, pogleda i Riječi koje više nemaju kome biti upućene. Ali još više od toga, sjetim se sebe tada. Ko sam bio dok je taj miris bio prisutan. Šta sam čitao, šta me brinulo, u šta sam vjerovao. I kao da to “Ja” još uvijek postoji, negdje duboko, zamrznut u vremenu, samo čeka da ga se neko sjeti.
I to nije tuga koja lomi. To je tiha, topla melanholija. Ona koja šapuće: “Nisi zaboravio.” Ljudi često misle da ne možemo putovati kroz vrijeme. Da su za to potrebne mašine, naučne formule, čuda. Ali istina je mnogo jednostavnija, i mnogo ljudskija: možemo. Putujemo stalno. Svaki put kad čujemo tu jednu melodiju. Sjećanje je naša vremenska mašina.
A karte su svuda oko nas. Samo trebamo stati. Osjetiti. I ne odbiti poziv, iz poštovanja prema onome što smo nekad bili. Mene posebno pogađaju ljetne večeri. Osobito one kad sumrak tiho pada na grad, kad se dan umori i svijet uspori. U tom trenutku, kad sve utihne, meni u glavi sve počinje da tutnji.
Misli krenu same, kao vozovi koji više niko ne kontroliše. A jedna od misli uvijek se vrati: Kako nismo znali? Kako nismo znali da nekoga gledamo posljednji put? Da je to bio posljednji zagrljaj, posljednji smijeh, posljednja ispijena kafa? Da će to “vidimo se sutra” ostati neispunjeno zauvijek? Jer život ne daje najave. Ne šalje poruke unaprijed. Ne stavlja natpis: “Ovo je posljednji put.” Jednostavno prestane da se događa. I mi, s osmijehom i planom za sutra, raziđemo se.
I tako povremeno kad mi se otvore vrata prošlosti, ja već u sljedećem momentu nisam ovdje. Nisam tu, u ovom vremenu. Vraćen sam u jedan dan, jedno mjesto, jedan trenutak. I sve djeluje toliko živo da mi se grlo stegne, a nos zagolica. To je snaga sjećanja. Ono ne odlazi. Samo se na tren izgubi u gužvi života. I onda se vrati, nenajavljeno, i traži još jedan zagrljaj.
Zato vjerujem da nam treba neka tiha molitva. Ne nužno Bogu. Ne čak ni zbog nas, već zbog svakog dana koji upravo prolazi. Zbog svih lica koje je nosio. Zbog riječi koje su izgovorene, pjesama koje dugo nećemo čuti, i tišina koje nismo primijetili dok su još bile pune značenja. Čisto iz zahvalnosti. Jer svaki dan je mala vječnost. Kratka, ali stvarna.
Jedan stari pisac je jednom rekao: “Tuga je kao pijani gost, uvijek dođe po još jedan oproštajni zagrljaj.” Ja bih, umjesto tuge, rekao „sjećanje.“ Jer sjećanje je najuporniji putnik. Ono ne traži pravi momenat. Samo kartu. I ne pita da li si spreman. Samo kaže: “Veži se, idemo nazad!”
