Prethodnih dana u medijima se sporadično pojavljivala vijest o održavanju Dana bijelih traka, sjećanju na žrtve zločina u Prijedoru. No, šta se desi nakon što se obilježi 31.05.? O načinima sjećanja u Prijedoru, preprekama s kojima se suočavaju aktivisti i aktivistkinje i o tome šta je to do sada postignuto u ovome gradu a vezano za procese pomirenja i kulturu sjećanja, razgovarali smo sa Edinom Ramulićem, aktivistom za ljudska prava iz Prijedora.
Ko je Edin Ramulić, van okvira ovoga što viđamo u medijima i na društvenim mrežama, kako biste predstavili sebe?
Mislim da sam ja još uvijek neko ko je, kao dobar dio ljudi u Bosni i Hercegovini, zarobljen ratom. Neko kome je rat odredio sudbinu. Ne samo u kritičnom periodu dok je trajao, nego i u poslijeratnom periodu, sve što radim je vezano za i ima ishodište u ratu. Nisam za sebe nikada rekao i smeta mi da budem tretiran kao žrtva, ali jesam neko zarobljen ratom. Mislim da i dalje se nismo udaljili dovoljno od rata, nismo sanirali ništa od posljedica, sve se radilo pomalo – pitanja statusnih prava žrtava, ratnih zločina, nestalih osoba, ali sve to nije ni vrh ledenog brijega koji bi vodio ka ozdravljenju i vraćanju povjerenja među ljudima i dugoročnog mira. Tako da sam to – zarobljenik ratne priče. Ali sam i neko ko se ne prepušta stihiji niti prihvatam stvari zdravo za gotovo nego iznalazim nove načine i nove energije, barem u lokalnoj zajednici, da neke stvari popravim i pomjerim neke granice, po pitanju suočavanja sa prošlošću ali i rješavanja konkretnih problema. Ono što bih izdvojio je pronalazak nestalih osoba i podrška u procesuiranju ratnih zločina.
Da li su vidljivi rezultati rada u procesuiranju ratnih zločinaca u lokalnoj zajednici u kojoj radite?
Vidljivi su rezultati, definitivno. Mi smo lokalna zajednica koja ima najviše optuženih i pravosnažno osuđenih za ratne zločine, nažalost Prijedor je svjetski rekorder u tome – ne postoji ni jedna lokalna zajednica u kojoj je ovaj broj veći, ali to je možda i do činjenice da, iako su neki zločini bili veći, u drugim zajednicama je izostao proces suočavanja sa prošlošću.
Koje su prepreke s kojima se suočavate u svome radu u Prijedoru?
Glavna prepreka je da rat koji se desio i koji je izazvan nacionalizmom uz ozbiljno prisustvo agresije iz susjednih država, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, nije završen onako da bi se otvorila mogućnost za zdravo društvo. Završetak rata je bio zamrzavanje sukoba. U startu je stvorena nepravda, društvo koje je kiptilo od nepravde, a nepravda je imala svoju geografiju a ovisila je o identitetu. Dakle, nepravedno društvo je ono što je najveća prepreka. Tu imamo, na primjer, različit tretman žrtava silovanja – one žrtve koje su izvršile povratak na teritorij jednog entiteta gube pravo na bilo kakvu podršku i slično.
Šta biste još dodali o tadašnjoj izbjegličkoj zajednici Prijedora, makar u nekim poslijeratnim godinama?
Povratnička zajednica Prijedora možda je i jedinstven slučaj u svijetu, u BiH zasigurno i na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, ako zanemarimo današnje mogućnosti kroz društvene mreže, koja je imala svoje klasične medije – radio i novine. Eksteritorijalno smo se organizovali i imali svoje medije, tada su to bili Slobodni radio Prijedor i Prijedorsko ogledalo. Upravo iz ove organizovanosti se onda i mogao desiti najuspješniji povratak upravo u Prijedoru.
Ako uzmemo u obzir da dosta osoba napušta Prijedor i odlaze vani – posebice mladi iz svih etničkih grupa, da li će to djelovati na kulturu i načine sjećanja?
Mi već u ovom trenutku možemo konstatovati da sjećanje i bavljenje kolektivnom i pojedinačnom tragedijom i dalje počiva na generaciji koja ima to neposredno iskustvo. Veoma rijetko nailazim na mlade iz Prijedora koji se bave onime što se desilo u Prijedoru. Ono što mi je dostupno od informacija, preko 60 doktora i doktorica nauka iz Prijedora je po raznim stranim univerzitetima, a tek nekoliko ih se bavi tematikom vezanom za Prijedor. S druge strane, poznajem i desetine međunarodnih eksperata i ekspertica koji se bave Prijedorom i dolaze tu da bi radili svoja istraživanja. Već sada nam fali trangeneracijski prenos sjećanja, nismo iškolovali generaciju koja bi se bavila ovime. Poznavao sam mlade čiji su očevi ubijeni na Korićanskim stijenama (stratište na planini Vlašić, op.a.) koji žive vani i dolazili su na sve utakmice reprezentacije BiH, dok ni na jednoj komemoraciji koja se obilježava na Vlašiću u vrijeme godišnjih odmora nisu bili. Nisu imali osjećaj za to, patriote su i vole BiH ali sjećanje nije postojalo. Tako da dok ne dođe do osvještenja nesrba iz prijedorske regije, ne možemo očekivati ni od srpske zajednice da prihvati i prenosi to sjećanje.
Šta je sa načinom na koji se znanje stiče i prenosi, kako se boriti protiv mrzilačkih narativa koji se javljaju u Prijedoru?
Iza tih narativa stoji cijeli sistem i ozbiljan tim. Tu se sada javljaju razna udruženja i portali – proizvode se knjige, tekstovi, radi se studiozno na tome da u budućnosti bude veoma teško parirati tom narativu. Naravno, ako mi nastavimo djelovati amaterizmom, koji je možda i veći u Sanskom Mostu i Unsko-sanskom kantonu koji dijeli sudbinu ovog kraja, u kome nema naučnog ili književnog odgovora. Nema muzeja, memorijalnih soba koje su dobro uređene, nedostaje infrastruktura koja će se baviti ovime. Borba za narativ je ključna, a proizvodi se skroz jedan novi trenutno u Prijedoru. Ima tu i uticaja sistema, u FBiH se u puno manjoj mjeri finansiraju takvi programi dok je u RS to ipak na jednom višem nivou. Mi pokušavamo kroz svoje djelovanje intelektualno pristupiti sjećanju, ali često se dešava da nam političari nekako zauzmu taj prostor i onda on postaje polje dobivanja izbora, a ne proizvodi osvještavanje, to su komemoracije na kojima se ne govori o žrtvama. Nasuprot sistemskog narativa s druge strane, koji je budžetiran, medijski popraćen, nema baš veliku šansu da dobije prostor.
Koji su problemi konkretno tokom održavanja Dana bijelih traka?
U vrijeme kada su bijele trake bile stvarne, većina nesrspkog stanovništva u Prijedoru nije bila svjesna da postoji takva naredba, posebice ljudi u okolnim selima. Sada su se svi identifikovali sa bijelim trakama kao simbolom njihovog stradanja ali su pritom zanemarili sve druge važne komemoracije koje doprinose kulturi sjećanja u Prijedoru, kao što su komemoracije u logorima Omarska i Keraterm, na primjer. S druge strane, tu je naravno i taj prethodno spomenuti sistemski podržan narativ koji se protivi samom obilježavanju. Bojim se da se od ovoga dana želi napraviti 11. juli, koji ne dopire do srpske zajednice. Iako Memorijalni centar radi dobre stvari, više je okrenut osvještavanju stranaca i ljudi iz drugih dijelova BiH, dok se lokalno stanovništvo, posebno mladi iz Srebrenice, ne pronalaze u tome i ne proizvodi se ništa što bi doprinijelo dijalogu na lokalnom nivou. Tako se odustaje od života.
A šta je s Prijedorom?
Mi se možemo pohvaliti uličnim aktivizmom. Bilo nas je nekoliko u organizaciji prve protestne šetnje 2008. Vrlo jednostavno smo ponukani na ovaj čin: sva naša prethodna okupljanja po stratištima, logorima i okolnim mjestima nisu dopirala do Srba iz lokalne zajednice. Možda nisu znali za njih, možda je do toga što im to nije bilo pred očima. Stoga, jer nije bilo dijaloga – izišli smo na ulicu i 2012. organizovali više od 30 događaja širom Prijedora, od čega preko 20 u samom području grada. Tako da više mediji, lokalne vlasti, kao ni stanovništvo, nisu mogli ignorisati činjenicu da se neka grupa ljudi okuplja i govori na ovakvu temu. Ne želim ovo porediti sa Srebrenicom ni u kakvom smislu, ali možda bi bilo dobro da se kultura izlaska srebreničkih majki na ulice, što se dešava u Tuzli i Sarajevu, prenese u Srebrenicu – možda bi došlo do dijaloga.
Zašto je važno da spomenik 102 ubijene djece bude izgrađen u gradskom dijelu Prijedora, a ne u nekim većinski bošnjačkim ili hrvatskim naseljima?
Zato što, ako uzmemo za primjer Kozarac – u Kozarcu i široj okolini postoji preko 15 različitih spomenika žrtvama. Na najmanje 12 od njih su imena neke od djece ubijene u Prijedoru. Nama je u inicijalnim pregovorima ponuđeno svašta, čak i Brezičani (lokacija veoma udaljena od gradskog centra, op.a.), lokacije gdje bi to bilo lako uraditi. I nema problema uraditi to i bez odobrenja u određenim dijelovima, poput spomenutog Kozarca. Imamo i lokaciju unutar prostora Islamske zajednice u samom Prijedoru i to je moguće. Međutim, nisu sva ubijena djeca bila muslimani. S druge strane, želimo taj spomenik na mjestu koje će obezbijediti dijalog, pokazati da Prijedor nije samo grad nekih srpskih junaka koji su poginuli za temelje RS, kao što sada spomenici govore, nego da se ponudi i taj aspekt stradanja djece i da ratovi donose i takve gubitke. Izgradnja spomenika u nekom od ovih većinski bošnjačkih ili hrvatskih naselja bilo bi odustajanje od gradskog prostora i odustajanje od života, dakle pristanak na getoizaciju u tim etnički čistim naseljima.
Kako se sjećate 30. i 31. maja, ili prve polovine 1992. godine u Prijedoru?
Tokom 1991. i početkom 1992. imućniji stanovnici već su krenuli da odlaze iz države, to je ovisilo o ekonomskoj situaciji. Medijsko djelovanje je bilo problematično, predajnik je bio brzo okupiran pa smo bili poprilično odsječeni od informacija iz države, eventualno smo nekako „hvatali“ hrvatske programe. Međutim, blizina granice je doprinijela tome da smo mogli čuti tutnjanje topova i tenkova u Novskoj, mogli smo čuti rat, dakle. 1991. vojne jedinice iz Prijedora odlaze i dolaze sa ratišta u Pakracu i Lipiku, pucnjavom se obilježavao i odlazak i dolazak istih. Rat se mogao čuti i vidjeti tih godina. Mnogi su tada upravo otišli, često su to bile žene i djeca. Kada su došle informacije iz Bijeljine, o pokoljima i dejstvima, tada je već bilo prekasno da se ode. Bilo je pokušaja prelaska granice, ali mostovi su uništavani, sprječen je odlazak. Nemoguće je bilo izbjeći bez rizika ili bez neke eventualne veze preko koje biste prešli granicu. Kasnije kada je već sve počelo, tada više nije bilo nikakve šanse za bježanje, iz Kozarca je jedna grupa uspjela prebjeći prema Hrvatskoj, a s lijeve obale jedna u Bihać. Zanimljivo je da iz logora gotovo da nema slučajeva bjekstva niti pokušaja. Jedan čovjek je pobjegao iz Keraterma (jedan od logora u Prijedoru, op.a.) i preživio rat. U Omarskoj je bilo slučajeva kada bi se ljudi zaputili prema minskom polju, ali da bi sebi prekratili muke. Ne radi organizovanog i potencijalno uspješnog bijega nego jer više nisu mogli izdržati tamo.
Kakvo je Vaše lično iskustvo iz tih godina?
Ja sam, zbog mladolikog izgleda, izbjegao odvođenje u logor Keraterm i bio sam zatočen u Trnopolju. Noć u Trnopolju je možda bila i sigurnija nego u okolnim kućama, a da ne pričamo o druga dva logora. Moje iskustvo, ukratko rečeno, nije bilo horor. Dobar dio ljudi možda i nije bio svjestan horora koji se dešavao u tim momentima u susjednim naseljima, u logorima. Vrlo je vjerovatno da je u kući pored moje bilo silovanja, ali mi to nismo znali. Moj stric je ubijen pored moje škole, nekih 80 metara od kuće, pored koje sam i prolazio, ali tada nisam toga uopšte bio svjestan. I danas se o tim nekim stvarima ne govori.
Kažete da Vaše iskustvo nije bilo horor, no iz ove perspektive sve to zvuči vrlo strašno. Kako se upravo ta trauma tretira u našem društvu?
Poznajem ljude koji su prošli strahovito mučenje i koji su se vratili u Prijedor i rekao bih da normalno žive. S druge strane postoje ljudi koji možda i nisu prošli niti vidjeli taj nivo mučenja i tortura, ali osjećaju nelagodu i nisu se nikada vratili, ne mogu da podnesu. To je individualan momenat. Bojim se da su kapaciteti koji su bili na raspolaganju žrtvama traume nejednako dostupni, ali svi su imali različite potrebe. Nekada smo tu kao zajednica bili sebični, nismo proizveli i izradili kapacitete za žrtve traume. Najjači su kapaciteti za ovo danas u Tuzli i Zenici, ali to je za osobe iz ovog dijela države jako nedostupno, gotovo i da nam ne znači ništa, mi, s druge strane nismo uspjeli izgraditi te kapacitete. Ponekad ovo smatram i ličnim propustom, propustom svog aktivizma. Ali, bilo je toliko stvari koje je trebalo i koje treba uraditi da se, ponekad, nismo mogli fokusirati dovoljno na sve…
Postoji li još nešto što biste voljeli podijeliti s nama?
Pa volio bih reći još malo o Prijedoru. Za razliku od drugih lokalnih zajednica u kojima su se dešavale ovakvi zločini, u Prijedoru je 99% zločina učinjeno od strane Prijedorčana. Dakle, postoji određena intima zločina. Također, ovo dovodi do toga da postoji velika i svakodnevna mogućnost ponovnog susreta žrtava i počinioca. Možda je lakše kad se ne poznaju. To je problem Prijedora. Mislim da smo našim pristupom, primarno u tom raseljeničkom dijelu naših života, u Lušci Palanci (selo koje pripada općini Sanski Most u kojem je živjelo dosta raseljenih osoba iz prijedorske regije, op.a.), kada smo imali te medije koje sam prethodno spomenuo, doprinijeli nečemu vrlo važnom. Tada je taj proces vodio Sead Čirkin, iz Kozarca, a ta zajednica Prijedorčana u izbjeglištvu pretvorena je u Vladin ured za izbjegla i raseljena lica. Tu smo počeli raditi stvari koje ni danas dosta zajednica nije uradila. Tada smo započeli izradu popisa žrtava, svojevrsne baze podataka. 3176. To je najpreciznija pojedinačna baza podataka na prostoru zemalja bivše Jugoslavije, iako ju je radila nevladina organizacija. Namjera je bila doći do najtačnijeg, a ne najvećeg broja. U ovom periodu težili smo povratku našem zavičaju. Maštalo se o Prijedoru. Ali smo tada i došli do jedne spoznaje – ako budemo nacionalisti i budemo željeli živjeti u etnički „čistim“ područjima mi nikada nećemo moći opet živjeti u Prijedoru. Ostankom na teritoriji Federacije među „svojima“ mi bismo ispunili jedan od ciljeva Radovana Karadžića koji je težio ka razdvajanju srpskog i ostalih naroda. Ali, to su za cilj imali i SDA i HDZ. Oni to žele na teritorijama na kojima oni imaju kontrolu. Zavičaj se ne vraća nacionalizmom, zato prvi prijedorski popis žrtava iz Lušci Palanke nije imao kategoriju nacionalne pripadnosti. Ja imam velika očekivanja od Prijedora i stanovnika, a koja ispunjavaju male pobjede – redari i redarke na Danima bijelih traka koji nose srpska imena, bosanski jezik u Kozarcu, mogućnost odlaska na stratišta…