Vjerovatno ništa osim loše iskorištenog vremena ne može tako lako dovesti do zamjene teza, na čiji povratak u realistične okvire – nakon nespretnog raspolaganja istim – možemo čekati i desetljećima. Tako se manipulira masama i na taj način se vrši revizija historije. Ali šta se dogodi kad se ona odvija u sadašnjosti?
Nema samo Rusija svoju plaćeničku vojsku, imaju je i Sjedinjene Države u naličju brojnih privatnih armija poput one koja se zove Academi, u Britaniji na primjer – pored ostalih – djeluje i Rubicon, svima je poznata francuska Legija stranaca, dok njemački Asgaard i turski Sadat dobijaju manje pažnje. Tim redom, prilično dug je spisak država koje imaju privatne vojske dostupne za „najam“. Aktivno učestvuju na ratištima širom svijeta, ubijaju, osvajaju, a zatim hodaju slobodno. Možda baš negdje u vašoj blizini.
U 2014. godini 250 vojnika, martu 2016. tek 1.000, u decembru 2017. solidnih 6.000, zatim u aprilu 2022. godine već 8.000, a u decembru 2022. nevjerovatnih 50.000 i više. Ukratko, to je razvoj i uspon plaćeničke, privatne vojske pod nazivom Wagner. Iako se o brojevima trenutno spekulira, navodi tvrde da se u slučajevima velikog broja članova radi o osuđenicima za najteža zlodjela širom Rusije i svijeta, koji za novčanu naknadu i uvjetnu slobodu pristaju na činjenje novih, monstruoznih zločina.
Ne ostanimo nedorečeni i napomenimo da se javnost u Evropi šokirala informacijama o skupini koja za novac i druge beneficije na granicama Ukrajine ledi krv u žilama i oduzima živote civila i vojnika ukrajinske teritorijalne odbrane, agresijom na nezavisnu, internacionalno priznatu državu, ali to nije nikakvo iznenađenje. Obzirom da se ratovi koji uključuju vodeće svjetske sile već skoro jedno stoljeće ne vode na teritoriju Evrope, Evropljani su postali – to nije nimalo prijatan izraz, ali ga moramo upotrijebiti – i gluhi i slijepi na ratne užase koji se dešavaju tamo negdje, daleko od njihovih svjetlucavih metropola i ugodnog života.
Wagnerovci od početka agresije na Ukrajinu, iza sebe ostavljaju pustoš, masovne grobnice i pepeo. Zajedno sa Čečenskim vojnicima, dobili su najviše medijske pažnje. Tačnije, njihovi glavnokomandujući postali su zvijezde malih i velikih ekrana preko noći. Svakodnevno na hiljade digitalnih i printanih naslova sadrži jedno prezime: Prigožin. Riječ je o ruskom oligarhu, bivšem povjereniku Vladimira Putina i šefu plaćenika Wagnera.
Mali je broj terenskih operacija koje Jevgenij Prigožin ili neko od njegovih generala nisu predvodili ili učestvovali u njima na teritoriju Ukrajine. Broj ubijenih, ranjenih, raseljenih i trajno unesrećenih mjeri se u stotinama hiljada. Ipak, nijedna vlada, država, organizacija ili zajednica država još uvijek Wagner nije okarakterizirala i potvrdila kao terorističku grupaciju. Osim sankcija i naziva koji više služe kao epiteti poput onog američkog da se radi o „transnacionalnoj kriminalnoj organizaciji“ sve je prepušteno slijedu događaja i epilogu rata u Ukrajini.
Sasvim jednostavno, Prigožin je postao omraženo, ali respektabilno lice koje daje izvještaje s ratišta, kritizira vlasti u Rusiji, prijeti Evropskoj Uniji i drugim državama Evrope, hoda naokolo sa automatskom puškom poput Ratka Mladića i gradi svoj autoritet, pojavu i kult ličnosti na čisto militaristički zasnovanom pristupu prema svim sferama života.
Stoga, prvi utisak koji javnost o njemu dobija nije identitet ratnog zločinca i ubice, nego odvažnog i ludo hrabrog generala, bogataša koji je poveo moćnu vojsku na susjednu zemlju, čovjeka koji je dio ruskog establišmenta, kazne koja čeka svakog ko se suprotstavi Rusiji i Putinu. Naredna pomisao u ljudskim fantazijama bila bi „šteta što nije na našoj strani, kakav heroj bi to bio“.
Pa, u ovom slučaju su se i fantazije ostvarile. Prosto irealno djeluje masovna podrška za Prigožina koja je u svega nekoliko sati stigla sa svih strana nakon što su svjetski mediji izvijestili da se zajedno sa svojim trupama kreće u pravcu Moskve. Osjetila se panika, Kremlj je paranoično i ishitreno reagovao, bilo je jasno da se događa nešto izvan kontrole. Ohrabrenja su stizala sa svih strana, Putin pada, Ukrajina se obranila, rat se završava i ko zna šta sve ne. U svega pola dana, od ratnog zločinca Prigožin postaje heroj, vođa otpora, legionar koji će riješiti sve u korist dobra, osvetnik nevinih žrtava i spas koji su svi čekali.
Kakav paradoks! Kakva iluzija. Naivnost. Ispranost mozga i mentalitet krda. U minutama se moglo mjeriti koliko je prosječnoj individui bilo potrebno vremena da opravda sve što su Wagnerovci učinili, stane na njihovu stranu i bodri njihov krvavi pir u suprotnom pravcu. Kao da se sve prethodno učinjeno podrazumijevalo, bilo neotuđivi dio ratovanja, normalna pojava, ne usudimo se iskoristiti izraz prirodan tok.
Bio je dovoljan jedan telefonski poziv. Bjelorusija. Dogovor. Prigožinu je sve oprošteno. Ne može odgovarati, ne može mu se suditi. Štaviše, potpuno je slobodan da se vrati svom izopačenom hobiju, uz bolje uslove.
Ponovo ga svi mrze. Opet je zločinac.
Pitanje je – do kada?
