U središtu tikveške kotline, u Sjevernoj Makedoniji, smjestio se gradić Kavadarci. Uz poznate vinarije, Tikveško jezero, šume i pitoreskna naselja, lokalno stanovništvo bi dodalo još jednu od glavnih atrakcija – starog profesora šumarske grupe predmeta u Šumarskoj školi, hodajuću enciklopediju, kako kažu. Profesora smo zaista i sreli tog dana.
„Da me sada neko nazove i kaže da preko one planine postoji drvo za koje nisu sigurni šta je – sada bih se spremio i krenuo da izvidim teren“, riječi su kojima svoju priču počinje Tome Lisičanec, šumarski inženjer koji je cijeli svoj radni vijek proveo radeći kao profesor u Šumarskoj školi u Kavadarcima u Sjevernoj Makedoniji.
Čičko Tome, kako ga zovu od milja, ima 88 godina, od čega je, kako tvrdi, 77 proveo hodajući po planinama i šumama tikveške regije, ali i cijelog prostora nekadašnje Jugoslavije. Od početka svog radnog vijeka bio je uključen u sve aktivnosti koje su vezane za zaštitu okoliša u njegovim rodnim Kavadarcima. Na svojim putovanjima po divljoj prirodi Balkana zanimalo ga je sve što raste, hoda, puže ili leti. Kad je dobio prvi posao kao profesor, pridružio se pokretu prijatelja šume i ustanovio je prvo udruženje te vrste u Sjevernoj Makedoniji i uključivao se u sve akcije pošumljavanja koje su se u to vrijeme održavale. Devedesetih godina počelo je organizovanje ekoloških pokreta u čemu je on bio jedan od ključnih aktera u ovoj državi.
Na naše pitanje o tome kako shvata sam pojam ekologije, čičko Tome energično odgovara: „Ekologija ne smije biti nauka u zatvorenim kabinetima gdje će naučnici proučavati i sastavljati liste i izvještaje, na terenu se dešavaju stalne promjene koje ozbiljno prijete našem planetu i zato svi moraju biti ekologisti, odnosno ekološki aktivisti i zaštitinici okoliša“.
Sljedećeg dana opet smo sreli Tomu. Kako kaže, znao je gdje će nas pronaći jer turisti ne dolaze često u ovaj kraj. Ovoga puta, sa sobom nosi veliku vreću sa fotografijama i različitim uspomenama na svoje posjete prirodi. Pokazujući nam sve to, uvijek blago nasmijani čičko Tome priča o svojim izložbama fotografija orlova, orlovima, jezeru, šumi, planini, kao o najvećoj ljubavi u životu. Tu je podijelio s nama još jednu zanimljivost iz svog života. Naime, 1982. godine čičko Tome je napravio prvo i jedino hranilište za orlove u Sjevernoj Makedoniji i isto vodi od tada, a polako tu tradiciju nastavlja njegov sin. Kako nam priča, oduvijek je posmatrao, evidentirao i fotografirao svijet oko sebe, a zajedno sa biolozima iz bivše Jugoslavije napravio je izvještaje o prostorima oko Tikveškog jezera koji su doveli do toga da je formirana komisija koja je procijenila da u Kavadarcima postoji osnova za proglašavanje Tikveškog ornitološkog parka što se i dogodilo, a općinsko ekološko udruženje koje je tada osnovao postoji i aktivno radi već više od 40 godina.
Kavadarci se suočavaju s mnogim okolišnim problemima, poput uništavanja plodnog tla, manjka ekološke osviještenosti lokalnih vlasti. No, da nije sve tako sivo, pokazuje čičko Tome – svojom energijom, posvećenošću i voljom da i nama, apsolutnim strancima, ukratko ispriča sve ono što se desilo u Kavadarcima u posljednjih 77 godina. I tako, dok lista fotografije koje je napravio i pokazuje prikupljeno kamenje na svojim avanturama, mi lagano odlazimo put Negotina i Skopja, a Tome ostaje u svojim Kavadarcima sa orlovima i nekim drugim, ljepšim i mirnijim svijetom, koji već godinama uspješno sprema za buduće naraštaje.
Tokom putovanja, u mislima su nam odzvanjale Tomine riječi „77 godina s knjigama, teleskopom i dvogledom, jedino to doprinosi razvoju ljudskog bića kao takvog“, a nadamo se da ćemo i mi jednom imati uspjehe poput čičko Tome, a ipak tako skromno pričati o istima.
