PIŠE: Vernesa Manov
Sjedam u bus na autobuskoj stanici. Vraćam se na teritoriju Srednjobosanskog kantona pred sami odlazak na koncert Gibonnijev u Travniku. Sa digitalnog playera muzika koja mi nije dio životnog izbora puna je uzdaha, poza, golotinje, isparčanog neartikulisanog govora, alkoholiziranih djevojaka (čini se više nego muškog svijeta) kojeg nosi ritam nekih demo i „rev’o“ čudesa. Na bazenima u „Havani“ dan ranije ronih uz Tinin „Simple the best“ i „Sweet dreams“ od Eurythmicsa.
Mogu sada samo slatko sanjati o tim muzičkim narativima dok molim vrućinu da me radije ona „Killing me Softly“ nego ovaj turbo pogon, modernizovan na neki još degutantniji način od prvobitnog. Bilo kako bilo molim se da onih 32 posto baterije izdrži od Mostara do Bugojna kako bi ono životom potvrđeno „Hodaj, nebo strpljive voli“ stvaralo užareniju atmosferu od turbo pogonskog ritma i putovanju dalo snošljiviji ambijent. Pokušavah oživjeti u sjeti dojučerašnje more dok plovim prema Jablanici. Idealno bi bilo da su one pogačice sa kajmakom iz pekare nadomak stanice malo primaknute, ali… Šta ćemo sad? – zapjevala bi Konstrakta tješeći me tim retoričkim pitanjem ponovljenim u mojim mislima.
Pokušavam radost zbog „Četiri koncerta u nizu“ (podsjeća na izreku sa radija, zar ne, koji je donedavno se mogao nazvati čisto zabavnim…. Halid je malo pomjerio koncepciju, pa eto…?) sputati kao i spazmatičnosti mog tijela.
Zar ne bismo trebali biti potpuno iskulirani u svakodnevnici koja nudi izbor umjetničkog, zabavnog sadržaja? Ponašati se da je to normalno? Ne pisati o ovom kao o čudu u 365 ostalih dana?
Zar je zaista toliko ta ista svakodnevnica onemuštena zabavnim, rock and roll, jazz, soul, sevdah trenucima (bez da uvijek moramo zadovoljiti potrebe klikom na muzičkim platformama sa interneta)?
Jeste!
Bila je!
Ipak, ovog ljeta, valjda smo se totalno oporavili prošle godine od globalne virusne kataklizme, zgusnutije nego pijesak na plaži ili vreva navečer na obalama rijeka dešavaju se širom zemlje, regiona, svijeta umjetnički, kulturni, sportski programi, u potpunoj snazi. Kao da katarzičnije nego bilo kad drugo želimo pokazati preživjelost u svakom pogledu.
Tako je i sa nama, poklonicima Arete, Tine, Prislija, Bitlisa, Dugmeta i mnogih drugih koji se od svijeta brane „kao ruža sa dva smiješna trna ili snom“.
Uzalud Vam trud svirači- mi smo još uvijek tu!
Istina, nekad smo kao škrge bez mora, nekad kao šešir bez ukrasne vrpce, ali eto, još uvijek, kako Đole veli u pjesmi „postoji stih iznad svih“, pa i kad priča o svima drugima nikud ne vodi.
Nas ovog ljeta vodi u nerušive kule starih vremena da tamo ostane nenarušena niti jedna pjesma koju volimo mi jazzeri i kad nam nije baš dobro jutro!
Mnogo puta smo svi svjedoci rečenice: „Bit će sve drugačije nakon pandemije!“
I jeste! Bar za one koji idu dalje, sa svijetom, a ne mimo svijet u svemu (valjda smo skontali da Muharemagin stav iz Mulabdićevog romana ne vodi nikud).
Cijelom regionu na pravi, urbani način se pridružio i dio svijeta kojem pripadam, i prostorno, a po ovoljetnim sadržajima i životno.
Prebrodivši sve floskule o tom da će mi raspust trajati tri mjeseca (još smo zabrazdali mentalno u stari vakat) jedva sam čekala da nam poslije izvrsnog i programski bogatog „Bugojanskog proljeća“ u Bugojnu, „Napretkovi dani 2023.“ donesu šumove klapskih tonova iz Splita.
Sve na razinama profesionalnih i velikih manifestacija, odisalo je da će i ljeto trajati u tom duhu.
Kao da budna sanjam nađoh se prošlog četvrtka na putu prema travničkoj tvrđavi. Činjenica da ne moram ići dalje van našeg kantona (a i kad bih htjela četvrtak je nemoguća misija odlaska daleko zbog radnih obaveza petkom) radovala me.
Sreća zbog toga da je Srednjobosanski kanton mjesto za muzičke sadržaje koji i nas, jedno 5.000 do „rokera, jazzista, zabavnjaka“ stavlja u poziciju omasovljenog gibanja kamenim putevima je bila nemjerljiva i zbog ponosa da nas je mnoštvo.
Dok koračasmo, čula sam da tinejdžeri govore stihove pjesama i skontah da nada oju imam u srcu nije izgubljena što se tiče i ukusa i stilova naših prethodnika.
Svjesna sam svega i više nego što pokazujem!
U ostalim mjesecima, vanzemaljci smo po javnim prevozima, svadbama, feštama! Jesmo, jesmo!Znamo i ne trebamo se nikakvim odbrambenim mehanizmima odupirati toj istini. Nju činimo malo na svojoj strani spasonosnim začepljenjem ušnih školjki mekanim balončićima slušalica i to je to!
Kada sam se sa društvom iz Bugojna zaputila da budem dio sadašnje, ljetne,muzičke travničke hronike dio, molila sam i nebesa i Stvoritelja da se ne osramotimo kao publika na Gibonnijevom koncertu prije par godina na području kantona. Oliveru Dragojeviću, na postelji, šaljemo poruku „Cesaricom“, ali ne snažno jer nas nije bilo, ne mnogo, nego ni dovoljno.
Imala sam osjećaj da mi kapljice po čelu stvara više nervoza zbog toga, nego pripeklost sunca. Trajalo je samo to dok se ne zaputismo prema tvrđavi travničkoj i ne stopismo u bujicu ljudi i dok ne postasmo samo mali talasi u velikom moru koje je poput razlivene tinte iz pjesme počelo pisati najveličanstvenije osjećaje na stranici naših današnjih životnih i muzičkih hronika.
Ni strah da se ne poskliznemo o glatki tvrđavin kamen, ni zgusnuta tijela, ni poneka limenka pod nogama na travnatom terenu, ni tegoba osvajanja prvog reda do same bine nisu mogli upropastiti činjenicu da smo tu noć, zahvaljujući Gibinnim pjesmama, organizatorima, publici koja postoji, samo traži svoj momenat, svi bili i one dvije duše i posoljeni zrak, i svi smo zajedno hodali i pjevali znajući da nebo strpljive voli.
Znali smo da i među ljude i među zviri i među beštimje da stanemo da nećemo odustati sve dok smo oni , dobri ljudi koji žeđu za tim da svijet, neko drag, čovjek ozdravi jer je to sve što od onog istog neba, tu noć nad Travnikom, tražismo u emocijama podarenim sa „stagea“.
Je li moglo biti bolje?
Nije!
Zašto?
Zato što je bilo najbolje, bez packice, bez greške.
U carstvu tvrđava, u mirisima ljetne trave i krošanja, živjelo je to carstvo čarobnosti Gibonnijevih rima od kojih nismo previše tražili, a dobili smo sve.
Znate, ne možemo se otarasiti, što me jako nervira, stalnog stigmatiziranja manjih sredina, pa se samim tim i sve umjetničko stavlja u te modulčiće za sitne suhe kolačiće.
Zaboravljamo jednu činjenicu. Volimo li što je tako ili ne druga je dimenzija razmišljanja o kojoj ovaj tekst neće sad da progovori niti jednu riječ, ali snaga jednog manjeg , kakav je Srednjobosanski kanton, i jednog grada, površinski manjeg od nekih drugih centara, nije zanemariva kada se ovako divni događaji i na razini umjetničkog, potpomognu od strane institucija za kulturu, obrazovanje.
Pri svemu ovom ne treba zaboraviti da je vezirski to grad!
A mi, Giboonijeva publika u Travniku, poput carica, kontesa, knjeginja, sultanija, osjećasmo se znajući da će za koji dan, samo u carstvu tvrđave grada Jajca, divne emocije nastaviti Dženan Lončarević.
Ljubav u pjesmama otpjevanih dvije noći kasnije. Spektakl za sve dobne uzraste.
Istina srednjoškolci drže upaljene kamere telefona da uspomene ne pobjegnu.
U ime svih nas iz hiljadu devetsto sedamdeset i neke ritam je rasplesan kao i mi. Začeđeni pofgledi mladih prenose smijeh i opet smo vanzemaljci jer znamo uživati – sad!
Ne smetaju nam pogledi koji zrače ponekad i onim žalom što preuske suknjice i strah da prekratka majičica ne ode prema vratu. Zebnje u našim koracima i uživanjima u plesu nema. Prevaziđen je i nabildan mišlju da je trenutak jedinstven i spasonosan za rokerke i rokere u kasnim četrdesetim.
Posmatrah dvije starije žene dok prilaziše mjesto gdje spustiše dekicu i termosku. Došle su popiti kafu večernju tu, baš tu gdje je mladost došla pjevati i uživati. Djevojčica sa trakicom sa koje se smiješi jednorog stajala je uz sestru i pjevale su. Nečija rodbina iz dijaspore takođe…
August je u znaku koncerta Zdravka Čolića u Travniku!
Dok sve to čekamo predstave na 51. Fedrinom teatarskom festivalu u Bugojnu su odlične, kao i sav popratni program u toku kojeg su svi koji nešto znače u teatarskom svijetu današnjice i žele doći uvijek dobro došli, kako na ovaj, tako i na još jedan, skorašnji kad će Bugojno postati Lutkarska republika.
Toni Cetinski i Mostar Sevdah Reunion su u Jajcu!
Maknut’ iz komšiluka ne trebamo!
O, yeah!
Nije da smo sve potaman u kućama ostavili. Zalediti egsistencijalna pitanja nismo mogli za cijelu vječnost, ali…
… i ova ljetna intermezza insanu dobro dođu, zar ne?
Sadržaje gostovanja po „ korido-turbotekama“ ne pratim i kad iskaču virusno iz sadržaja internetskih mreža.
Nisu više u prednosti u odnosu na ovaj tim za koji navijam srcem i dušom dok pjevam i posljednju nježnost i suze ostavljam u tim raspjevanim kamenim zdanjima, da vjekuju, neuništive i trajne za one što kvalitetnom i umjetnički predodređenom muzikom (bez poza i silikona) čine svijet boljim mjestom za one koji takvim mjestima i streme.
Reflektor obasja i kroz sjetu , dok pišem ove rečenice, dio mikrofona koji do nas donese neku noć stihove:
„Hodaj, možda se sve u dobro pretvori…“
