Civilni sektor u Bosni i Hercegovini zapošljava oko sedam hiljada ljudi, po čemu se može smatrati jednim od većih poslodavaca u zemlji. Međutim, zaposlenici organizacija u civilnom sektoru često rade u krajnje izazovnim okolnostima, uz nesigurne ugovore, nedostatak dijaloga i nevidljivost radničkih prava.
Ovo je bio povod da Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa Olof Palme International Center juče u Sarajevu priredi diskusiju nazvanu “ČAS za GLAS radništva – Civilno društvo između odgovornosti i prava” na kojoj se razgovaralo o stanju zaštite radničkih prava u civilnom sektoru. Predstavnici organizacija civilnog društva udruženja poslodavaca, kao i sindikata na nivou države BiH i njenih entiteta, su u živoj diskusiji razmatrali rješenja koja bi se mogla primijeniti za zaštitu prava zaposlenih u organizacijama civilnog društva, te ih poredili sa rješenjima koja su implementirana drugdje.
Programska menadžerica CPCD Dajana Cvjetković je na samom početku istaknula kako je za radnike u civilnom sektoru najveći problem nestabilno okruženje koje otežava planiranje – organizacijama civilnog društva kao poslodavcima je jako teško svojim uposlenicima dati ugovore na neodređeno:
„Poslodavci angažuju ljude kao konsultante, odnosno putem ugovora o djelu ili konsultantskog ugovora, ili ugovora o autorskom djelu, što zapravo znači da oni nisu zaposlenici. Imamo sve namete kao poslodavci, a djelujemo u sistemu koji nije pogodan za nas i država nam ničim ne olakšava uslove“
Kao slikovit primjer ona je izdvojila nedavno povećanje minimalne plate u Federaciji, gdje je vlast iz programa poticaja za ublažavanje efekata povećanja doprinosa potpuno izostavila organizacije civilnog društva.
Snježana Ivandić Ninković iz Asocijacije za demokratske inicijative je dodala i kako nakon 25 godina rada u NVO sektoru može potvrditi da su ti poslovi izuzetno potcijenjeni u društvu, iako je obično riječ o radu na jako zahtjevnim projektima u korist zajednice. „Godinama se borimo za prava drugih, a nismo imali energije i vremena da se pozabavimo pravima osoba koje rade u našem sektoru i za opšte dobro. Moramo im pružiti zaštitu jer postoje slučajevi u kojima su one žrtve mobbinga, diskriminacije, pretjeranog iskorištavanja ili gdje su nedovoljno plaćene za svoj rad“, kaže Snježana Ivandić Ninković.
Na događaju je učestvovalo tridesetak predstavnika i predstavnica organizacija civilnog društva, krovnih i granskih sindikata iz oba entiteta, udruženja poslodavaca, istraživačko-zagovaračkih organizacija te gosti iz Srbije koji su u završnoj fazi osnivanja sličnog sindikata. Skup je bio nastavak prošlogodišnjeg dijaloga o unapređenju radničkih prava i odgovornosti poslodavaca unutar civilnog sektora.
Posebno je naglašena relevantnost dokumenta Evropskog ekonomskog i socijalnog komiteta (EESC) o važnosti institucionalizacije civilnog i socijalnog dijaloga u zemljama kandidatkinjama i partnerskim zemljama EU-a. Ovaj dokument je usvojen 17. jula 2025. godine, i predstavlja zvanično usvojen evropski okvir na koji se Bosna i Hercegovina može pozvati u institucionalizaciji dijaloga između vlasti, poslodavaca, sindikata i civilnog sektora.
„Civilni sektor je i poslodavac i radništvo – imamo timove, ugovore o radu, obaveze, odgovornosti i ljude koji od tog rada žive. Ako želimo biti vjerodostojni zagovarači boljih politika rada i uslova života u BiH, moramo iste standarde živjeti i u vlastitim kancelarijama“, poručeno je na otvaranju skupa.
Prvi panel otvorio je razgovor o tome kako organizacije civilnog društva mogu postati dio formalnih struktura poslodavaca i uključiti se u socijalni dijalog, uz jasno definisane uslove kao što su registracija, broj zaposlenih i kodeks ponašanja. Mišljenja učesnika bila su podijeljena: neki su smatrali da bi uključivanje organizacija dalo legitimitet procesima s kojima se ne slažu, dok je većina istakla da bi članstvo u udruženju poslodavaca – kroz poseban sektor – omogućilo civilnom društvu da učestvuje u oblikovanju ključnih zakona, poput zakona o radu i poreskih politika.
Drugi panel donio je pogled iz perspektive zaposlenih i sindikata. Razmatrani su „hibridni“ i troškovno održivi modeli, u kojima bi članstvo u sindikatu bilo individualno, a ne vezano za pojedinačne organizacije – što je praksa već prisutna u Srbiji i Hrvatskoj.
Značajan dio diskusije bio je posvećen realnim finansijskim ograničenjima i potrebi da projektno finansiranje pokriva pune bruto troškove rada i minimalne interne standarde. Time bi se postepeno napustila praksa kratkoročnih ugovora o djelu, koji dugoročno narušavaju stabilnost zaposlenih.
Zaključeno je da bez zajedničkog djelovanja poslodavaca, sindikata i donatora reforme ostaju djelimične, a najveći teret snose upravo zaposleni i menadžeri.
Tri glavna zaključka koja su proizišla iz diskusije jesu da je radnicima u civilnom sektoru neophodan sindikat, zatim da poslodavci u civilnom sektoru formalno zastupaju organizacije, ali su u praksi ograničeni donatorskim pravilima i zakonskim okvirom, te da civilni sektor Bosne i Hercegovine u ovom procesu nije sam – podršku će pružiti partneri iz Srbije, kao i domaći sindikati i udruženja poslodavaca.
Organizacije civilnog društva imaju legitimno mjesto u socijalnom dijalogu, ali je potrebno otvoriti vrata za organiziranje i uključivanje, te razmotriti formiranje odgovarajuće „grane“ unutar udruženja poslodavaca. U tom cilju će se nastaviti sa aktivnostima za pokretanje dijaloga među socijalnim partnerima, ostvarivanja koordinacije unutar BiH i kreiranjem konkretnih prijedloga koji se mogu očekivati do kraja godine.
