Polemiku kakva se o Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine godinama vodi uvijek je dovoljno svesti na jednu jedinu rečenicu: „Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće“. No, u cilju davanja i neke drugačije perspektive od onih kakve u obliku prijetnji danima čitamo zbog recentnih odluka Suda, dajmo priliku i nekim nepopularnim stavovima.
Udaljimo se od teorije i pojašnjavanja kako svaki zakon mora biti u skladu sa ustavom i kako je ustav vrhovni zakon svake države bez čijeg postojanja (uz nekoliko primjera liberalnih demokratija koje nemaju ustav) ne bi bilo ni vjere u demokratiju, društvenog ugovora koji depersonalizuje finalnog arbitra u svakoj vrsti spora, ograničenja moći pojedinaca, a konačno ni identiteta država kakve danas smatramo modernim.
Da svako pravilo ima izuzetak, dokaz je Bosna i Hercegovina koja je često konzumiran primjer u različitim situacijama. Obično, nažalost, krajnje negativan. Nema mnogo država na svijetu u čijim sudovima se prebrojavaju krvna zrnca, svodeći posao sudija na mehanizam koji već po njihovom imenu i prezimenu naslućuje „čiji su“, „šta su“ i „kako će glasati“ na osnovu krajnje apsurdnih određenja i identiteta, umjesto na temelju njihove ekspertize, nepristranosti i najvišeg nivoa časti zasnovanog izričito na slovu zakona.
Nerijetko se pojedinca koji donese nepriželjkivanu odluku za jedan od „naroda“ u našoj državi izopćava i etiketira kao izdajnika svega što on jeste i što bi trebao da bude na osnovu pretpostavke o njegovoj ličnosti. Stoga, nesumnjivo je pritisak do te mjere nepodnošljiv da pojedinci nemaju izbora osim otići u prijevremenu penziju. Navodno.
Trideset godina nakon Dejtona, još uvijek govorimo o bošnjačkom, hrvatskom, srpskom ili stranom sudiji (utjecaju) u Ustavnom sudu. Neuspjeli pokušaji delegitimizacije Suda najčešće idu u smjeru ubjeđivanja javnosti da bi trebao raditi u interesu svega i svih osim države Bosne i Hercegovine, portretišući decentralizirane instance (entitete i neke od kantona) važnijim i superiornijim državi. Ipak, u bitci koja tako dugo traje, ta važna institucija još uvijek čvrsto stoji na nogama i odbija nemoćne nasrtaje na nju.
U biti, brisanje Člana 39 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je vjerovatno najbolja stvar koja se ovom sudu – kada su njegov autoritet i integritet u fokusu – mogla dogoditi. Ne, to ne znači da će bilo ko odlukama ili u procesu donošenja odluka Suda biti majoriziran. Ne znači ni da će donositi odluke koje su u bilo čijem interesu osim države Bosne i Hercegovine (kako je i do sada bilo). Ne znači ni da to apsolutno bilo šta drugo znači osim da sud štiti i hrabro zadržava svoj kontinuitet. Oslobođen usporavanja njegovog rada političkim posredstvom i polugama, neovisan od interesa onih koji prekrajaju javnu zbilju prema svojim nahođenjima i ciljevima, nezaustavljiv u nakani da Bosni i Hercegovini osigura ono što je njeno i što joj pripada.
A šta će biti u petak, 22. juna 2023. godine nakon 12:00h? Ništa osim 12:01h. Sat otkucava. Ali ne državi, nego njenim atentatorima koji u svom naumu nikad neće uspjeti iz faktičnih razloga. Daleko lakše je braniti državu nego boriti se za nju, a još teže učiniti je „ne-državom“ kada to ona jeste, naročito na papiru, a u praksi sve više i više.
Tu se krije stvarni problem za one koji su najglasniji, jer u procesu dok država sve dalekosežnije postaje državom, steže se obruč oko onih koji čine sve da ona to nikad i ne postane. Lavina počinje grudvom snijega, pa čak i krikom koji je u planini pokrene, a mi smo tek na početku i ona sije strah u onima koji očekuju retribuciju.
Ne postoji zakon, pojedinac ili kolektiv koji se može promovirati iznad Ustavnog suda. Pokušati naravno može, ali za to postoji naziv, djelo i kazna. Sve ostalo je stvar prošlosti. Bez brige. Suditi mogu mnogi, a presuditi samo Sud.