Piše: Ena Osmanović, MA psihologije
Zov prirode. Postao je floskula u usputnom ćaskanju. Kao nešto van našeg rasporeda i plana, skoro sramotno ili ne baš poželjno. Ko još zaboga ima vremena za zov prirode?
Osjećate li da postaje sve glasniji kako smo dalji od njega? Zavaramo se, svjesno ili ne, jer zov je tu. U nama. Urođen, dakle, ostaje tu iako ga s vremena na vrijeme potisnemo duboko u sebe, pa čujemo samo eho.
Opisujući ovu našu psihološku orijentaciju i privlačnost prema svemu što je živo poznati psiholog Erich Fromm (1964.) nas je upoznao s pojmom biofilije.
Riječ biofilija potječe od grčke riječi ‘philia’ što znači ‘ljubav prema’, dakle ljubav prema životu ili živim bićima. Ljudi imaju duboko ukorijenjenu ljubav prema prirodi, koja je intuitivna i prirodan nagon utisnut u naš DNK.
Edward O. Wilson, američki biolog, popularizirao je ovu teoriju u svojoj knjizi Biophilia (1984).
Zašto i kako se razvila ova ljubav?
Kroz niz godina koncept biofilije postao je dijelom teorija evolucijske psihologije.
Jedno od objašnjenja zašto smo podsvjesno privučeni prirodi jeste period života na planeti Zemlji kada su naši preci, što bolje konektovani s prirodom – to više bili u prednosti tadašnjih Igara gladi, bez poznate nam Rugalice, u Darwinovim igrama preživljavanja – igrama prirodne selekcije.
Naime, preci koji su bili više vezani za prirodu i prirodno okruženje su mnogo bolje poznavali isto, time su imali veći i lakši pristup hrani, pitkoj vodi i najsigurnijem skloništu.
Evolucijski psiholozi tvrde da je velik dio modernog ljudskog ponašanja rezultat psiholoških prilagodbi koje su evoluirale kako bi riješile ponavljajuće probleme u okruženju ljudskih predaka.
Naši preci su se na ljestvici Maslow-ljevih hijerarhijskih potreba kretali kroz život u prirodi, s obzirom da su fiziološke potrebe riješavali lovom a potrebe za sigurnošću izgradnjom skloništa, time su potrebe za pripadanjem i ljubavlju kao i (samo)poštovanjem bile zadovoljenje posljedično kroz prve dvije, prirodnom selekcijom i eventualnim statusom alfe kod muškaraca u plemenu postignutim uspjehom u lovu, odbranom plemena od zvijeri i slično.
Ova teorija kaže da su ljudi motivisani da svoje potrebe ispunjavaju hijerarhijskim redoslijedom. S obzirom da se život naših predaka svodio na cirkularni „fight or flight“ po čemu je fenomen ovakvog ljudskog ponašanja i dobio ime, naslijedili smo isti instinkt.
U 2023. godini, takav instinkt se javlja kada su nam ugrožene i potrebe za pripadanjem, (samo)poštovanjem i samoaktualizacijom.
Moderan život nas je udaljio od našeg „plemena“, zarobljeni smo tehnologijom u svoja četiri zida, ne doprinosimo životu onoliko koliko nam je to urođeno, ne stvaramo sopstvenim rukama.
Moderan život nam je preplavljen stimulusima koji nisu prirodni za naše tijelo, um i duh.
Nerijetko su takvi stimulusi kao i nastojanje zadovoljenju viših hijerarhijskih potreba izvori distresa na naš organizam i našu psihu.
Upravo se sumnja da je povećana ovisnost ljudske vrste o tehnologiji dovela do neprirodnog slabljenja ljudskog poriva za povezivanjem s prirodom, zova prirode. Wilson i drugi su tvrdili da bi takva tendencija u biofilnom ponašanju mogla značiti gubitak ljudskog poštovanja prema prirodnom svijetu, čemu nažalost nerijetko svjedočimo. Zapravo, smanjena interakcija s prirodnim svijetom, što rezultira smanjenim uvažavanjem raznolikosti oblika života koji podržavaju ljudski opstanak, navedena je kao potencijalni faktor koji pridonosi uništavanju okoliša i brzoj stopi izumiranja vrsta. Stoga je ponovna uspostava ljudske veze s prirodom postala važna tema u zaštiti prirode.
Koncept biofilije se danas prožima i kroz razna druga područja ljudskog djelovanja kao što su arhitektura, dizajn, ergonomija i drugo.
Važno je prepoznati zaboravljenu urođenost naše veze sa prirodnim, sve benefite koje nam prirodno pruža kada se osjećamo preplavljeno, umorno i ugroženo a što nam naša svakodnevnica tvrdoglavo donosi.
Moderni život je i jedan od razloga zašto zov prirode ponovo jača u nama a hipoteza biofilije je razlog zašto se na taj zov ne smijemo oglušiti.
