PIŠE: Amer Tikveša
Ništa što predlažemo po društvenim mrežama, od smrtnih kazni do mirnih protestnih šetnji, neće uticati ni na smanjenje, a pogotovo ne na nestanak femicida.
Femicid je performativni čin koji se ne završava ubistvom žene i samoubistvom ili hapšenjem ubice. Njegovi potencijali se iscrpljuju tek u društvenom konfliktu. Konzervativci i progresivci naoštrit će tastature i pisati kako se to ne bi desilo da se poštuju tradicionalne vrijednosti i rodne uloge onako kako su to Bog ili priroda zamislili, odnosno da se rodne uloge i stereotipi ponište te kako je gender binarna opozicija paradigmatski primjer cjelokupne binarne podjele svijeta i svih konflikata koji iz takve podjele proizilaze.
Bit će zakona u proceduri i transparenata na ulicama, nakratko će se učvrstiti pozicije unutar različitih svjetonazorskih okvira, a onda opet tišina do sljedećeg femicida.
A sam čin femicida, kao performativni čin, nije ništa drugo nego do kraja internaliziran opisani društveni sukob u glavi ubice koji ga, bar za sebe, rješava ubistvom neupitno se tako upisujući i dokazujući unutar svog svjetonazorskog okvira kao jedan od njegovih zavjetnika i pečata. To je po performativnosti jednako samospaljivanju ili žrtvovanju. I jest blizu žrtvovanju, samo što ubica ne misli da žrtvuje ženu. Ona je u njegovom poretku Homo Sacer kako ga je objašnjavalo rimsko pravo, a razradio i na različite društvene fenomene savremenosti aplicirao Giorgio Agamben. Ona je neko koga se ima pravo ubiti, ali ne i žrtvovati. Ubica ustvari misli da žrtvuje sebe tako što se ubije ili bez otpora preda policiji. I to je još jedan dokaz da se radi o performativnom činu.
Za razliku od ubica zbog bilo kakve lične koristi, koji se kriju, pa čak i skrivaju leševe, ubice u slučajevima femicida ne bježe, oni šalju poruku društvu vrlo jasno otkrivajući svoj identitet. On sebe postavlja kao žrtvu zakona tog društva kojem šalje poruku, poručujući da su mu preči zakoni koje mu je nametnula vjera ili priroda, odnosno njegovo tumačenje tih zakona, ili prosto da mu je preči porodični odgoj, to kako je utemeljen kao ličnost.
Njemu, dakle, zakon ne znači ništa u kontekstu sprečavanja da počini ubistvo, znači mu samo kao konfliktni moment preko kojeg se on potvrđuje kao protivnik poretka i zahvaljujući tome njegova poruka biva glasnija te postaje povod za društvenu polemiku i još jedan ravnodušni zaključak: Mi to ne možemo spriječiti, ali ne smijemo odustati od pokušaja sprečavanja. I onda glavinjamo kao muhe u tegli pokušavajući naći izlaz, a svaki taj pokušaj je tek puko samoopravdavanje da smo nešto pokušali učiniti.
Femicid nije eksces nego ekstremna manifestacija postojećeg društvenog poretka, ne može se spriječiti ni moralnom panikom ni simboličnim gestovima. Femicid nije „monstruozni incident“, nego proizvod okvira koji ga omogućava: odnosa moći, nejednakosti, kulturnog nasljeđa i institucionalne slabosti. On nije van društva, nego je njegovo tamno, ali vrlo logično mjesto. On je nužna perpetuacija patrijarhata kroz kapitalizam i politički oportunizam. On je posljedica kombinacije medijskih, obrazovnih, kulturnih, ekonomskih i političkih diskurzivnih praksi koje, nekad čak i pod krinkom zalaganja za jednakost spolova, utvrđuju patrijarhalne obrasce po kojima se kreiraju rodne uloge.
I zato svaka rasprava koja se nakon femicida svede na prepirku oko „vrijednosti“ služi samo jednoj stvari: da se izbjegne suočavanje s činjenicom da su vrijednosti već ugrađene u institucije, zakone, ekonomske odnose, obrazovanje i generalno javni govor, i da upravo tu treba intervenirati. Ne u moralne apele, nego u strukturu.
Ako želimo išta promijeniti, onda se jedina ozbiljna intervencija događa u:
• javnim politikama koje prepoznaju rodno nasilje kao pitanje sigurnosti, ne „porodičnog mira“;
• institucijama koje reaguju prije, a ne poslije;
• ekonomskim uslovima koji ženama omogućavaju izlaz iz nasilja;
• obrazovanju koje dekonstruira posjedovanje i mušku dominaciju, a ne romantizira ih;
• kulturi koja ne podučava žene strahu, a muškarce moći,
• marketingu koji ne počiva na objektifikaciji ljudskog tijela (više ženskog nego muškog, ali i muškog)
• ukidanju bilo kakvih očekivanja od bilo koga ako su zasnovana na rodu;
• zabranu političkih kampanja baziranih na militarizaciji;
• pacifikaciji konfliktnih društava;
• i još mnogo toga.
Femicid se smanjuje samo onda kada društvo postane mjesto u kojem se patrijarhat ne isplati: politički, ekonomski, simbolički…
Priznajte sami sebi koliko ste puta pristali na pjesmu o vjernoj ljubi koja čekajući umire, koliko ste puta pristali izigravati mačo lika jer se to od vas očekivalo ili na ženicu koja odgovara tradicionalnom poimanju njene uloge u društvu ili na ravnopravnost ali bez smanjivanja očekivanja da on treba da živi zdravo, ustaje u šest, džogira, tušira se, pali auto, odvozi djecu u školu a sebe i suprugu na posao, a nakon posla na trening, dok ona treba da bude sređena, ali nekako i da im svima opere veš, skuha ručak, pospremi stan i u svakom trenutku bude nasmijana. Znam, mnoge stvari niste mogli odbiti, jer odnosi su isprepleteni, da se ona nije malo prilagodila očekivanjima njegovih roditelja, možda se ne bi za njega udala, da on ne zna lupit šakom o sto podređenima, nadređeni bi u njemu vidjeli mlakonju. Niste mogli otići s rođakove svadbe kad je krenula pjesma Gazi, gazi niti napasti na obrazovni sistem koji vam djetetu nameće očekivanja koja ne smije niko da mu nameće da se nastavnik u ime sistema ne bi osvetio preko niskih ocjena, itd. Ni sam nisam bezgrešan, ali sam se prestao samozavaravati.
Ukratko, moramo kreirati društvene odnose u kojima će patrijarhat postati neisplativ i možda, ali samo možda, tek onda izraste generacija u kojoj niko neće internalizirati velike društvene sukobe i rješavati ih unutar sebe kroz pucanj u bilo koga. Za nas je, nažalost, kasno.
Amer Tikveša je bosanskohercegovački pisac mlađe generacije i magistar rodnih studija. Tekst prenosimo sa Facebooka uz dozvolu autora.
