“Sve srećne porodice liče jedne na drugu, svaka nesretna porodica je nesretna na svoj način“, napisao je Lav Tolstoj. Međutim, čini se da ovo ne važi samo za porodice nego i za svakog čovjeka pojedinačno.
Naime, skoro sto i pedeset godina nakon što je Tolstoj objavio Anu Karenjinu naučnici su zaključili – svi optimisti liče jedni na druge, dok je svaki pesimista pesimističan na svoj vlastiti način. Ukratko, istraživanje provedeno u Japanu je potvrdilo kako postoji daleko više načina na koji mozak radi kod pesimista nego kod optimista, što će reći da oni koji život gledaju kroz ružičaste naočale to rade na prilično sličan način, dok je pesimizam dosta raznolikija pojava.
Do ovog zaključka su naučnici došli tako što su magnetnom rezonancom bilježili moždanu aktivnost 87 bračnih parova, nakon što su ih pitali da zamisle i opišu neke događaje koji bi se njima ili njihovim partnerima mogli desiti u budućnosti. Rezonanca je pokazala kako je kod ispitanika koji su imali optimistične poglede na budućnost aktivnost neurona prefrontalnog korteksa bila iznenađujuće slična. „Najzanimljivija stvar u vezi ove studije je to da je ono što inače nazivamo ‘sličnim razmišljanjem’ bilo bukvalno vidljivo na uzorcima moždane aktivnosti“, kaže doktor Yanagisawa Kuniaki sa Univerziteta u Kobeu.
S druge strane, mape moždane aktivnosti pesimista prilikom odgovaranja na ista pitanja su se jako razlikovale.
To ne znači kako bi se pesimisti trebali ponositi svojom originalnošću u odnosu na „jednostavne“ optimiste. Projekt je pokazao kako pojedinačno kod optimista postoje veća odstupanja kada razmišljaju o razlikama između mogućih pozitivnih i negativnih ishoda.
„Ovo znači da u mozgovima optimističnijih ljudi postoji jasnija distinkcija između onog dobrog i lošeg u budućnosti. Drugim riječima, optimisti negativne scenarije obično procesiraju na apstraktniji i psihološki zahtjevniji način, i na taj način ublažavaju njihov emocionalni utjecaj“, kažu japanski naučnici.
U svijetu punom negativne percepcije koja se često pretvara u začarani krug negativnog razmišljanja, ovo apstrahiranje negativnih ishoda bi moglo biti jako korisna sposobnost koju bi vrijedilo naučiti.
Prema studiji, kada razmišljaju o pozitivnim događajima, optimističnije individue ih zamišljaju živopisnije i konkretnije, te tako ojačavaju emocionalnu vrijednost i jasnost takvih scenarija.
Zbog toga, ako nam se nekad učini da smo s nekim „na istoj talasnoj dužini“, to nije samo metafora jer mozgovi optimista stvarno dijele zajednički koncept budućnosti. Postavlja se dilema da li je to nešto s čim se čovjek rađa, ili je u pitanju nešto što dolazi sa životnim iskustvom.
Iako se nizašta samo po sebi ne može garantovati, prethodne studije pokazuju kako je optimizam skopčan sa boljim zdravljem i nižim stepenom smrtnosti u ranijoj dobi. Ni društvo nije naklonjeno pesimistima i u njemu redovno bolje prolaze optimisti. Ova stigma pesimizma je toliko vidljiva, da su i autori studije u sažetku izbjegavali da ga spomenu imenom. „Optimisti su slični, ali svaka manje optimistična osoba zamišlja budućnost na svoj način“, naveli su.
Ove društvene prednosti optimizma opet nameću jednu evolutivnu zagonetku – kako to da pesimisti još uvijek postoje ako je pesimizam nešto što šteti i zdravlju i položaju u društvu?
Moguće objašnjenje leži u činjenici da su ljudi društvene životinje, i da pleme najbolje funkcioniše ukoliko sadrži raznolike jedinke. Nijedna grupa ljudi kroz historiju ne bi preživjela uz isključivo optimistična gledišta – izginuli bi prelazeći rijeku vjerujući da u njoj nema krokodila, ili bi pomrli od gladi misleći kako se nije potrebno pripremati za tešku zimu. Zaključci studije daju za pravo da vjerujemo kako pesimisti koji moguće loše ishode budućnosti sagledavaju sa više aspekata donose i više opcija za potencijalna rješenja problema nego optimisti.
