Piše: Emin Temalj
Ako do poneđeljka ne usvojite Reformsku agendu – odleprša nam stotka iz Brisela! A kako smo krenuli – još ćemo mi toj stotki reći: „Idi, i nemoj se vraćat’ dok ne sazrijemo.“
Više od godinu dana traje mrtva trka oko usvajanja nove Reformske agende. Dokument je već dva puta bezuspješno slat u Brisel. Obećanja postoje, politička volja – često ne!
Ako ćemo uopšteno, Bosna i Hercegovina je i dalje formalno na evropskom putu, ali u praksi su ti koraci često kratki, nesigurni i vođeni dvostrukim tempom – jednim deklarativnim, drugim operativnim. Kao neko ko trenutno rabota na poslovima evropskih integracija u Sarajevu, svakodnevno gledam kako se proces koji bi trebalo da bude zajednički nacionalni prioritet, pretvara u iscrpljujuću vježbu iz institucionalne koordinacije. Ping-pong.
Paralelne realnosti
Bosna i Hercegovina funkcioniše kroz dvije dinamike koje se često međusobno poništavaju – političku i tehničku. Ili čitaj: prva koči drugu kad god joj nije po volji, a druga, i kad zna što treba, mora da stane dok se „stavovi ne usaglase“. Za jednog politikologa – veoma interesantno… a za običnog građanina – što će meni ovo?!?
Kroz razgovore s ljudima na raznim nivoima vlasti – od opštinskih kancelarija do parlamentarnih sala – postaje jasno koliko je teško održati kontinuitet i ritam u donošenju odluka. Sistem je takav da se i minimalno neslaganje lako pretvori u blokadu, a procesi se razvlače u nedogled pod izgovorom „usaglašavanja stavova“. Ustav, koji je u svoje vrijeme imao ulogu da zaustavi sukobe i obezbijedi mir, danas sve više djeluje kao kočnica efikasnoj političkoj koordinaciji. Taj okvir jednostavno više ne odgovara jednoj zemlji koja ozbiljno razmišlja o članstvu u Evropskoj uniji.
Primjeri iz regiona („Ni po babu ni po stričevima“)
I druge zemlje regiona imaju svoje prepreke – kako bi rekli kod nas: „muko, pređi na drugog.“ Evo, Sjeverna Makedonija je deceniju izgubila zbog spora s Grčkom, a kasnije i Bugarskom. Umjesto da je 2008. zajedno s Hrvatskom postala članica NATO-a, upala je u talas nacionalističke retorike i blokada. Tek dolaskom Zorana Zaeva došlo je do tog famoznog zaokreta i potpisivanja Prespanskog sporazuma, ali umjesto otvaranja pregovora s EU – stigla je samo utješna nagrada: članstvo u NATO. In the meantime, Bugarska je preuzela ulogu novog blokatora, koristeći bilateralna pitanja kao sredstvo političkog pritiska.
Nije da se falim, ali je Crna Gora najdalje odmakla. Al’ bogomi, i dalje nema jasan horizont članstva. Nova vlada, druga po veličini u svijetu (po glavi stanovnika) posle Indije, je deklarativno proevropska, premijer ima podršku Brisela, ali vladajuća koalicija sastavljena od sedam partija često povlači poteze koji zbunjuju i partnere u EU i nas građane, i tako sve redom. Umjesto političkog kontinuiteta, često imamo osjećaj da se ključne odluke donose ad hoc.Pitanje je: koristi li Crna Gora podršku EU na pametan način?
EU sa spiskom – a mi s upitnikom: je li ovo realno?
Ponekad se čini da se od zemalja kandidata traži više nego što je traženo od nekih sadašnjih članica. Određene poruke iz Brisela ostavljaju utisak različitih tonova:
• smanjite javni dug (iako članice poput Italije imaju mnogo veći);
• ukinite razvojne banke (jer se očekuje da se zadužujemo u njihovim komercijalnim);
• smanjite potrošnju i plate u javnom sektoru (jer standard ne može biti kao u EU);
• i konačno, uvedite fiskalne savjete koji će vam svakodnevno prenositi ono što mi tražimo.
Ček, ček… pa nećemo valjda u EU glavom kroz zid, no s jasnom slikom što nama treba i đe smo stvarno?!
“A valjamo i mi njima za nešto!”
Često se kod nas stvara utisak da je EU jedini donator, a da su zemlje regiona tu samo da primaju – bez puno uzvrata. Međutim, nije to baš tako crno-bijelo. Proširenje nije usluga, no obostrana korist. Ulazak Zapadnog Balkana u EU znači ne samo stabilnost i sigurnost za region, nego i za samu Uniju – novo tržište, radna snaga, mladi ljudi, strateška pozicija… Sve to nije zanemarljivo, pogotovo u ovim nesigurnim vremenima.
Nije da izmišljamo toplu vodu – istorija je već pokazala kako EU zna da preporodi države koje su u nju ušle. Grčka, Španija, Portugal – kad su postajale članice, nijesu bile ni blizu današnjeg nivoa razvoja. Višegradska grupa – Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska – ušla je zajedno, kao tim, i zajednički su napravile ozbiljan iskorak.
Slično je bilo i sa Rumunijom i Bugarskom. Te dvije zemlje su, političkom odlukom, dobile kandidatski status i članstvo – i to u trenutku kad su bile manje spremne nego što su danas mnoge države Zapadnog Balkana. Danas to više nijesu iste zemlje – članstvo u EU im je donijelo novu dinamiku i ozbiljne promjene.
A realno, i mi ovamo – uprkos političkim zavrzlamama – u dosta oblasti stojimo solidno. Ima znanja, ima kapaciteta, ima i volje kod građana. Samo fali ta neka zajednička nit koja će sve to povezati. Zato i jeste legitimno da se postavi pitanje: ako su nekad presudile političke odluke i strateški interesi, zašto se danas prema Balkanu često primjenjuju drugi aršini?
BiH: đe zapinje?
Najveći izazov za BiH nije tehničke prirode. U zemlji postoje stručni kadrovi, pripremljeni dokumenti, čak i vizija. Problem je politički. Pitanje volje, koordinacije i političke zrelosti.
Sistem u kojem postoji entitetska, kantonalna i državna odgovornost, a nijedna nema potpunu nadležnost, proizvodi blokade i zastoje. I dok građani žele EU – najčešće zbog ekonomskog standarda – političari često misle na sljedeće izbore, a ne na sljedeću deceniju.
Oni s milijardama, mi s Reformskom agendom pod miškom
Građani Zapadnog Balkana žele da region postane dio EU. Ako ništa drugo – zbog brojki koje jasno govore. Od 2024. do 2027. godine, cijeli region treba da podijeli 7 milijardi eura iz evropskih fondova i zauzvrat provede zahtjevnu Reformsku agendu.
U isto vrijeme, Bugarska i Rumunija – već članice – na raspolaganju imaju 41 milijardu eura za isti period!
I još nešto: da li iko razmišlja koliko će resursa biti potrebno da, jednog dana, EU funkcioniše sa zvaničnim prevodima na crnogorski, bosanski i srpski jezik? Hrvatski već imamo – ali šta ćemo sa ostalim jezicima koji su standardizovani, priznati i u svakodnevnoj upotrebi?
Proces integracije traži i tehničku pripremu – jezičku, pravnu, institucionalnu – i to ne smijemo zaboraviti.
Šira slika i gubitak momenta
Evropska unija više nije onako jedinstvena i odlučna kao što je bila u vrijeme prethodnih proširenja. Umorna je, oprezna, zabavljena sopstvenim problemima. Ali baš zato — ako mi sad ne iskoristimo ovaj trenutak, lako može da nam promakne, a novi se možda neće ukazati skorije.
Za Crnu Goru to znači vrlo jednostavno: ili članstvo do 2028, ili da ostanemo da tapkamo u mjestu — sa najmasovnijom vladom u istoriji svih vlada, značilo bi realno, ne pomjeramo se s mrtve tačke.
Za Bosnu i Hercegovinu: ili dogovor sada, ozbiljan i konkretan, da se konačno krene s mjesta, ili nastavak čekanja još jednog „signala“ iz Brisela – koji, ako ođe nema plana ni śutra, ne znači ama baš ništa.
Ovo je jedan od onih trenutaka kad ili zagrabiš koliko možeš, ili čekaš u redu dok se prozor ponovo ne otvori – a znaš i sam, red pred EU zna da traje decenijama.
Zaključak
Vidi, druže, evropske integracije su više od poglavlja i tehničkih izvještaja. One su test političkog sistema, društvene odgovornosti i strateškog razmišljanja. BiH i region imaju šansu – ali samo ako iskoriste ono što već imaju: znanje, podršku građana i jasnu geopolitičku logiku da je proširenje korisno za sve.
Nota bene: Evropska unija ne dolazi iz Brisela. Ona se gradi svakog dana – u opštinama, parlamentima, lokalnim zajednicama. I kad se jednom desi – nije kraj puta, već početak odgovornosti.
Ali lako ćemo mi tad – samo da bi da uđemo…
