Shahad Ali, truthout.org
Prije nekoliko mjeseci, mnogi od nas u Gazi čekali su ramazan u dubokom strahu. Samo smo se molili da ovaj ramazan bude drugačiji od onog prošlog – mjeseca kojeg su obilježili izgladnjivanje i smrt. Izraelska okupacija bila je ograničila ulazak humanitarne pomoći, zbog čega se cijelim Pojasom raširila glad, naročito na njegovom sjevernom dijelu. Pijace su bile prazne, a ono hrane što smo čuvali za najcrnje dane bilo je skoro potrošeno. U očaju smo se pitali: Kako ćemo preživjeti?
Za većinu porodica, uključujući i moju, nije bilo drugog izbora nego da u brašno meljemo i stočnu hranu kako bismo ispekli kruh za iftar i sehur, obroke koje jedemo tokom ramazana. U kruhu je bilo i pijeska, okus mu je bio nepodnošljiv, ali smo ga morali jesti kako bismo preživjeli. Oslanjali smo se i na divlji zeleniš koji je rastao na zimskoj kiši, kao što su sljez i blitva, i kuhali smo ih za iftar kao glavna jela.
Završavali bismo sa iftarima a bili i dalje gladni, sanjajući o ukusnoj hrani i arapskim poslasticama koje su nekad krasile naše ramazanske trpeze. Glad je natjerala mnoge, uključujući i djecu, da rizikuju živote idući na koridore Kuwait i Nabulsi – područja puna izraelskih vojnika i tenkova – u nadi da će presresti kamione sa humanitarnom pomoći i osigurati malo brašna kojeg smo nazivali bijelim zlatom. Malo ih se vratilo sa kesom brašna. Većina se vraćala praznih ruku. Neki se nisu ni vratili, a neki su ranjavani jer su se u većini noći prošlog ramazana dešavali krvavi masakri nad gladnim Palestincima koji su se očajnički pokušavali domoći hrane za svoje porodice.
Po prvi put su nam bila uskraćene ramazanske radosti – bio je to mjesec neprestane borbe i očaja. Ni u mjesecima koji su uslijedili nije se promijenilo puno toga. Jedina razlika je bila u tome što su brašno i konzerve sa hranom počeli ulaziti u Pojas, ali su cijene ostale astronomske – vreća brašna je koštala osamdeset, a jedna mesna konzerva deset dolara. Nekad smo morali jesti hranu iz konzervi kojima je istekao rok, a nekad čak i ucrvano brašno. Nije bilo za jelo, ali nismo imali izbora – čistili smo ga od crva i pekli. Ono zbog čega smo trpjeli njegov grozan okus bilo je uvijek isto: Nismo imali drugog izbora.
Svježa hrana kao što su povrće, voće, jaja ili piletina bila je neviđen luksuz, jer tokom rata nije bilo dozvoljeno njihovo unošenje u Pojas. Patila sam od žutice jer sam preživljavala na konzerviranoj hrani kojoj su nedostajale esencijalni nutritijenti i koja je bila puna konzervansa.
Pomisao da se približava ramazan bila je strašna, budući da smo još uvijek živjeli u istim uvjetima. Za post je potrebna zdrava hrana, puna vitamina i proteina kako bi se podnio post od preko 14 sati. Bez pristupa pravoj hrani, naša tijela su preslaba da izdrže duge sate posta.
Ove brige su nam stalno bile na umu. Međutim, kad je u januaru 2025. na snagu stupilo primirje, te brige su počele da blijede a na njihovo mjesto je dolazio osjećaj olakšanja i nada kakvu dugo nismo osjetili. Prekid vatre je omogućio da humanitarna pomoć i robe uđu u Gazu, dajući ljudima mogućnost da se vrate kuhanju onih jela i poslastica koje su ramazan činile posebnim.
Po prvi put nakon dugo vremena, pijace je napunilo ono čega dugo nije bilo – svježe voće, povrće, čak i piletina. Radnje sa ramazanskim specijalitetima su se počele otvarati, nudeći slastice kao što su kunefe sa kremom i kadaif punjen hurmama i preliven sirupom, falafel sa lukom i sumakom, ili razne druge stvari.
Na policama su ponovo sokovi od rogača, tamarinda ili likoricije u kojima smo uživali tokom ramazana. Na ulicama se pojavljuju ramazanski ukrasi, a iz kuća i radnji dopiru ilahije koje polagano oživljavaju ramazansku atmosferu koju je odnio rat.
Po prvi put sam mogla sjesti i jesti nešto što me istinski ispunjava nakon dugih sati posta. Na sofri se smjenjuju supa, svježa salata, piletina sa rižom, samose punjene sirom i moje omiljeno piće – sok od rogača sa više šećera.
Nakon iftara, moja porodica se sprema za teraviju sa spokojem u srcima, bez straha od granatiranja, stvarno osjećajući duhovnu suštinu ramazana. Potom uživamo u kadaifu sa arapskom kafom i počinjemo sa pripremama za sehur. Na momente ova jednostavna zadovoljstva izgledaju poput snova koji su nekad činili neostvarivim.
Uprkos tome što su nam domovi uništeni i što smo izgubili svoje najdraže, zahvalni smo što nam je primirje dalo šansu da obnovimo dio ramazanske tradicije koju nam je uzeo rat. Usred bola, drži nas nada da se rat neće vratiti, da će nam ovaj ramazan i mjeseci koji slijede donijeti mir, da ćemo nastaviti praviti jela za kojima smo čeznuli i da se glad neće vratiti. Ali, sve što radimo da zadržimo tu nadu izraelska okupacija uvijek raznese u paramparčad.
Prije nekoliko dana pojavila se vijest o izraelskoj prijetnji nastavkom rata, koja je izazala bojazan da bi primirje moglo propasti. Narod Gaze je u stanju straha, iscrpljen stalnim preseljavanjem i žestokim granatiranjem.
Povrh svega, nedavno izraelsko zatvaranje graničnih prijelaza i stezanje blokade dopremanja humanitarne pomoći u mnogima je probudio zabrinutost. Zaliha hrane u trgovinama ima samo za par sedmica, a desetina esencijalnih namirnica i roba već ponestaje – naročito onih sa kratkim rokom trajanja kao što su jaja, povrće, piletina ili jogurt koji se obično nabavljaju u manjim količinama dovoljnim tek za nekoliko dana. Ako nova blokada potraje, sigurno će doći do novog talasa gladi.
Većina ljudi u Gazi strahuje kako bi se kriza od prošlog ramazana mogla ponoviti. Ne znamo šta će nam donijeti dani koji dolaze, ali molimo se za mir i stabilnost bez opasnosti od granata i gladi.
Shahad Ali je studentica engleskog jezika i autorica iz Gaze
