„Neki to nazivaju ekonomskim nacionalizmom, ali ja kažem da je to zdrav razum“, iskazao je u predizbornoj kampanji Donald Trump svoj stav o povećanju carina državama koje, po njegovom mišljenju, ne poštuju Ameriku onako kako bi (opet po njegovom mišljenju) trebale. Trump nije sačekao ni deset dana po preuzimanju svog drugog mandata da bi počeo sa uvođenjem visokih carina Meksiku, Kanadi i Kini, otpočinjući tako nešto što ekonomski analitičari opisuju kao najavu najvećeg trgovačkog rata od tridesetih godina prošlog stoljeća.
Međutim, nije da igrica sa povećavanjem carina u tih nešto manje od sto godina nije bilo. Jedan od najpoznatijih trgovačkih ratova povezao je naizgleda nepovezive stvari, a njegove posljedice se osjećaju i danas, iako ih ljudi možda nisu ni svjesni. Nego, kako su se usred nečeg što se pamti kao „Rat oko piletine“ (Chicken war) našli američka piletina i njemački Volkswagen Transporter?
U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata je u Europi piletina bila jako skupa i zbog toga nepristupačna širim narodnim masama. I dok je sa ove strane Atlantika piletina bila delikatesna namirnica, u Americi je zahvaljujući unaprijeđenim načinima proizvodnje njena proizvodnja cvjetala, zbog čega joj je i cijena bila niska.
Do 1961. godine je pedeset posto europskog tržišta piletine otpadalo na uvoz iz SAD, što je ugrožavalo ne samo lokalne proizvođače nego i budući razvoj peradarstva na starom kontinentu. Zbog toga je Nizozemska optužila SAD za dumping i formiranje cijena nižih od troškova proizvodnje kako bi uništila nizozemske peradare, Francuska je zabranila uvoz američke piletine koristeći kao izgovor pretjeran sadržaj hormona koji su se „negativno odražavale na muškost“, dok je Zapadna Njemačka prigovorila Amerikancima zbog navodne upotrebe toksičnog arsena u tovljenju pilića.
Uz to, zemlje koje će kasnije formirati EU su 1962. formirale zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) kako bi potaknule vlastitu samoodrživost. U toj politici je prednost data međusobnoj saradnji, kreiranju zajedničkog tržišta i smanjenju uvoza, te su usaglašene i zajedničke carine na uvoz roba sa trećih tržišta. Sve to je trebalo dovesti do ujednačavanja cijena na kontinentu, stabilizacije tržišta, prevencije nestašica, kao i do boljeg standarda za proizvođače i potrošače.
Američki proizvođači piletine su zbog novouvedenih carina, odnosno ograničenja cijena, ubrzo izgubili četvrtinu svog izvoza u Europu, što nije prošlo bez reakcije iz Washingtona. Senator William Fulbright (da, isti onaj Fulbright po kojem je nazvan program saradnje u obrazovanju) je čak prekinuo svoje izlaganje o nuklearnom razoružanju u NATO-u kako bi saveznicima skrenuo pažnju na mogući odgovor SAD u „ratu oko piletine“, pri čemu nije isključio ni povlačenje američkih trupa iz NATO-a.
Tadašnji njemački kancelar Konrad Adenauer je u svojim memoarima zabilježio kako se polovina njegove prepiske sa predsjednikom Johnom Kennedyjem ticala piletine, iako se sve dešavalo u vrijeme kad je Hladni rat bio na vrhuncu i kad je svijet bio u opasnosti od nuklearnog uništenja. Rat oko piletine je, dakle, u njihovim prepiskama bio prisutniji i od onog nuklearnog!
U isto to vrijeme su se američki proizvođači automobila našli pod velikim pritiskom zbog rastuće popularnosti uvoznih automobila i kamiona, posebno onih koje je proizvodio njemački Volkswagen. Zbog tog pritiska je 1963. predsjednik najutjecajnijeg američkog sindikata zaposlenih u auto-industriji Walter Reuther tražio od vlade mjere zaštite i zaprijetio općim štrajkom, što predsjedniku Lyndonu Johnsonu nikako nije trebalo uoči nastupajućih izbora.
Johnson se našao pred zahtjevima i peradara i auto-industrije, a podrška sindikata mu je itekako trebala u turbulentnom vremenu u kojem je društvo trebalo prihvatiti zakone o građanskim pravima i slobodama. Rješenje je bilo prilično jednostavno, i ogledalo se u nametanju visokih carina na uvoz određenih roba iz europskih država kao odgovor na njihovo opterećenje uvoza američke piletine.
Nakon što su višemjesečni pokušaji pronalaska diplomatskog rješenja propali, u decembru 1963. godine Johnson je potpisao uredbu broj 3564 koja je nametnula posebne carine na uvoz kukuruznog skroba, dekstrina, brendija, kao i carinu od 25% na laka teretna vozila – deset puta veću carinu u odnosu na druge automobile!
Međutim, kao što to obično biva, došlo je do neželjenih posljedica…
Prava meta carina bio je popularni Volkswagenov Transporter u kombi i pick-up varijanti, ali je pogodilo i čitav niz drugih sličnih vozila. Volkswagen je prestao izvoziti teretne verzije Transportera u SAD (putnički Transporter je ostao i postao ikona američke pop-kulture – od hippy pokreta do Nindža kornjača), ali isto su sa svojim sličnim vozilima učinili i japanski proizvođači – Toyota, Datsun, Isuzu i Mazda. Carine koje su primarno bile namijenjene Nijemcima pogodile su i Japance, na oduševljenje američkih proizvođača, ali i razočarenje kupaca kojima su Nijemci i Japanci nudili dosta ekonomičnija i praktičnija rješenja za transport tereta.
Japanci su uskoro pronašli rupu u ovoj uredbi pa su jedno vrijeme po stopi od 4% uvozili šasije i karoserije koje su u Americi spajali sa teretnim dijelovima, ali ovoj praksi je stao na kraj predsjednik Jimmy Carter posebnom odredbom koja je uvedena 1980. godine. Subaru je carine pokušao zaobići sa trikom u kojem je u teretni dio ugrađivao dodatna sjedišta zbog čega bi se njihovi kamioneti kvalificirali kao putnička vozila, ali je 1989. stavljena tačka i na to lukavstvo.
No, nisu samo strani proizvođači bili pogođeni ovim carinama – ispostavilo se da su se i Ford i General Motors našli na njihovom udaru nakon što su carinjenju podlijegala i njihova komercijalna vozila koja su se sklapala u tvornicama u drugim dijelovima svijeta. Kako bi zaobišao carine, Ford je svoj kombi Transit uvozio sa sjedištima i prozorima pa ga potom prepravljao u teretno vozilo. Prepravke su koštale stotine dolara, ali su se na carinama štedjele hiljade. S druge strane, Mercedes Benz je svoje Sprintere slao u SAD u dijelovima, nakon čega su ih sklapali radnici u malom pogonu u Južnoj Karolini kako bi imali pravo na oznaku „Made in USA“.
Tako su ove carine opstale do dana današnjeg, predstavljajući klasičen primjer štetnosti ovakvih politika za potrošače koji ostaju uskraćeni za mogućnosti izbora. Europljani su ostali bez jeftinije piletine, ali su i Amerikanci do današnjeg dana ostali uskraćeni za europske kamionete i kombije koji su daleko praktičniji i ekonomičniji od američkih.
Dok u startu imaju cilj da zaštite neku specifičnu granu domaće industrije ili da pokušaju natjerati neku stranu vladu da promijeni ponašanje, igrice sa carinama redovno na ovaj ili onaj način padnu na teret građana, odnosno potrošača. Oni svojim novcima plaćaju smanjene mogućnosti izbora i visoke cijene, oni svojim porezima plaćaju pogrešne procjene svojih vlada, a vlade kao vlade – tu su i ne škodi im ništa.
