Ilustracija: Mahnaz Shabbir
U današnjem vremenu istraživanja javnog mnijenja nerijetko se vrše kroz istraživanje stavova objavljenih na društvenim mrežama, a istovremeno se javlja aktivizam putem društvenih mreža. Iako je naša ideja aktivizma najčešće pobuna na ulicama, vremena i metodi se mijenjaju. Izazov s kojima se osobe koje koriste svoje društvene mreže i platforme za zagovaranje promjena u različitim sferama susreću a koji se često ne uzima u obzir kao ograničavajuća okolnost je “gašenje” glasova na pojedine teme. Platforme poput Facebooka, Twittera i Instagrama postale su u posljednjem desetljeću prostor za politički angažman i društvenu mobilizaciju ali i pristupna tačka za nefiltrirane vijesti s terena. Kroz ovo su postale i svojevrstan prostor za kolektivnu akciju. Paralelno s kolektivnom akcijom javlja se shadow banning ili limitiranje vidljivosti postova na društvenim mrežama, bez obavijesti osobi koja sadržaj plasira, a to je proces kojim najčešće upravljaju same platforme. Uz rast takozvane online mobilizacije raste i uticaj platformi na vrste sadržaja koji je vidljiv i onog koji je manje vidljiv. Jedno od važnijih istraživanja u ovom smislu tiče se teme “spoticanja” mnogih danas – pro-palestinskog online aktivizma. Houda Elminouni i ostali u svom istraživanju analizirali su narative na društvenim mrežama tokom krize u Sheikh Jarrah 2021. godine, otkrivši masovno utišavanje palestinskih profila i glasova u online sferi. Zaključak istraživanja bio je da nebalansirani odnosi moći utiču na diskurs na društvenim mrežama iako su one, naizgled, besplatne i jednake za sve. Tako vitalne informacije, i tokom Sheikh Jarrah krize, ali i tokom trenutnog genocida u Palestini, prolaze nezapaženo kroz praksu shadow banninga ili kroz uklanjanje postova zbog toga što nisu u skladu sa standardima – iako platforme poput Twittera, na primjer, dopuštaju pornografske i ostale sadržaje “za odrasle”. No, ipak, genocid i realnost jednog cijelog naroda (a možda i naroda – u množini) se čini kao previše i iziskuje cenzuru.
Danas je, u malobrojnim medijima, izviješteno sljedeće: Djed “duša moje duše” ubijen u izraelskom napadu. Rijetko čujemo izvještaje imenom i prezimenom o ubijenima u palestinskom genocidu. Postali su to odavno samo brojevi – ovisno o intenzitetu napada. No, ubistvo Khaleda Nabhana duboko je potreslo javnost. Osviještenu javnost. I stoga se pronašao put da njegovo ime odjekne, kako rekosmo, osviještenim medijima. Naime, prošle godine, držeći u rukama svoju ubijenu unuku Reem, izgovorio je da je ona duša njegove duše i to je bila scena koja je, između ostalih, humanizirala masovno dehumanizirani palestinski narod i protresla neke donosioce odluka. Nedovoljno njih, u svakom slučaju. U sinoćnjem napadu ubijen je i Khaled i tako se za korak još jedna od mnogih porodica približila nestanku. Khaled je osim prema ljubavi za svoju unuku i porodicu, bio prepoznatljiv po tome što je hranio ulične životinje kada hrana nije mogla ući u dijelove Palestine, po tome što je usred teških trenutaka za Palestinu znao prikupiti buket ljiljana i nositi ih po mjestima pogibije, namijenivši cvijeće svim slobodnim narodima svijeta. Predstavljao je ono u zapadnim medijima nespojivo – čovjeka s bradom i turbanom, muslimana, koji je dobrotvor i sve suprotno holivudskom stereotipu osoba, posebno muškaraca, s Bliskog Istoka. Fotografije Khaleda koji drži svoju preminulu unuku u naručju nerijetko su, upravo zbog prethodno navedenih politika velikih kompanija, označene kao uznemirujući sadržaj i shadow ban se nastavlja. Čak i na ove sudbine, čak i na priče o ljubavi, priče o porodicama, priče o otporu. Jer, iz udobnosti naših soba, može nam teško pasti pogled na fotografiju mrtvog djeteta. Dijeljenjem te fotografije nam, s druge strane, teško može pasti otkaz, ovisno u koliko (ne)ovisnom sektoru radimo. Teško nam može pasti neodobravanje zajednice. Teško nam može pasti ono (ne)ljudsko – previše si emotivan. No, koliko je sve to istinski teško? Ponekad u bespomoćnosti uzrokovanoj sistemom u kojem živimo, duboko opresivnom, duboko individualističkom, duboko neempatičnom, preostaje nam makar online aktivizam – dijeljenje sadržaja i podizanje svijesti o patnji nekoga toliko geografski dalekog ali toliko kontekstualno bliskog. Ne smijemo zaboraviti da smo ne tako davno mi bili ta bića.
Za naš portal na ovu temu osvrnula se Amina Dučanović, koja kaže: “Palestinski narod je dio moje svakodnevnice i podsjetnik stravičnog vremena u kojem živim. Preko 400 dana njihova imena tražim da znam da su preživjeli. Nemoć u odbrani i zaštiti njih je bolna i fizička. Ubistvo Khaleda, djeda male Reem, čija misija je bila samo dobrota na ovom dunjaluku, razorila je i ono malo preostale duše u meni. Jedina utjeha je da ovo nije vječno i da je važno bilo doživjeti vrijeme najboljeg naroda kojeg nismo dostojni čije duše ovaj svijet nije zaslužio”, dodavši “U odsustvu sredstava, mehanizama i moći za podrškom, brigom i zaštitom palestinskog naroda, najmanje što mogu pružiti je svoj glas i pisana riječ, tako imam osjećaj da ih držim za ruku i grijem u Jabalia, Bureij, Khan Younis, Deir al-Balah, Maghazi, Nuseirat i Shati kampovima.”
Zbog njih ne smijemo prestati pričati. Dijeliti. Osjećati solidarnost. Djelovati.
