PIŠE: Adis Nadarević
Ima ona stara Ezopova basna o dječaku koji je vikao „Vuk!“ U nekim verzijama na njenom kraju vuk pojede njegovo stado, u drugim – humanijim – ga samo rastjera, ali je u svakoj od njih osnovna pouka kako lažljivcu niko ne vjeruje ni kada govori istinu. Dodatna, možda i važnija pouka ove jeste i ona da prečeste lažne uzbune na kraju otupe svijest ljudi o realnim opasnostima – a ova pouka je pogotovo važna u našem društvu.
Naime, dok smo proveli posljednjih par decenija u konstantnoj psihozi i stalnim trzanjima na prijetnje nestankom, najave referenduma, majorizacije, minorizacije i druge političke manipulacije, našoj pažnji je promakla i sazad nam ušla opasnost od neadekvatne edukacije. U vrijeme kada je kvalitetno obrazovanje važnije nego ikad i kad više nego ikad prije doslovno predstavlja faktor koji čini razliku između bogatstva i siromaštva, naše obrazovanje se svelo na sistem za licenciranje viših primata za poslove za čije obavljanje nisu istinski kvalificirani.
Tako je juče objavljeno kako je više od trideset posto službenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine koji su zaposleni u posljednjih pet godina palo na jednostavnom testu znanja o vlastitoj instituciji i vlastitom poslu. Kako se navodi, najmanje 40 od 127 testiranih nije znalo da odgovori na 15 pitanja o ponašanju na radnom mjestu, elementima disciplinske odgovornosti i osnovnom poslovanju ove institucije, iako su odavno znali da će biti testirani.
Svi radnici Uprave su odavno znali da će biti testirani, a spisak sa 156 pitanja na manje od 38 stranica, sa svim vrlo jasnim i konciznim odgovorima, bio je mjesecima okačen na sajtu uprave. Dakle, kad ljudi nisu mogli – da se poslužimo studentskim žargonom – ovaj ispit položiti čak „ni iz skripte“, postavlja se pitanje kako su došli do univerzitetskih diploma što je proces koji zahtijeva ozbiljnije učenje iz opširnije literature?
Većina testiranih su djelatnici sa visokom stručnom spremom, za koje i sam predsjednik sindikata UIO Predrag Jelača kaže da su „zapošljavani po zadatku“.
“Te ljude je bivši direktor primao i davao im pitanja i odgovore za testove za prijem na radno mjesto, a oni sada nisu znali ni da prepišu da bi prošli. Došli su sa diplomama seoskih fakulteta i normalno je da nemaju znanja, neće ga nikad ni imati. Ni njihovi šefovi nemaju znanja za posao koji rade”, rekao je Jelača.
Ono što je naročito zanimljivo jeste nivo bahatosti sa kojim je dio djelatnika UIO pristupio testiranju. O tome portal Capital piše sljedećim riječima: “Pojedini testiranje nisu ni shvatali ozbiljno (ili imaju jaku pozadinu), pa su se ‘zezali’ i na pitanja pisali šale, zbog čega im komisija, koja se veoma trudila da prizna svaki pokušaj odgovora, jednostavno nije mogla pomoći.“
Za to vrijeme, školstvo u Sarajevu je u haotičnom stanju usljed svakodnevnih dojavama o bombama u školama. Nastava je isprekidana, nastavnici i direktori izluđeni, roditelji frustrirani, policijski organi preopterećeni – sve zbog poziva koji su odavno prešli granicu nestašluka i dosegli nivo sabotaže obrazovanja ili čak, po nekima, terorističkog djelovanja.
U ponedjeljak je uhapšen maloljetnik koji je lažne dojave o bombama uputio čak 49 puta! Toliko o tome da današnjoj omladini zbog tiktokova, shortsa i reelsa sve brzo dosadi. No, oni koji su mislili da će ovim hapšenjem dojave prestati brzo su razuvjereni, budući da su se nastavile i dojave i hapšenja – ukratko, nastavilo se sve osim redovnog nastavnog procesa.
Sada se postavlja pitanje motivacije ovih maloljetnika kojima ni hapšenja njihovih vršnjaka nisu dovoljna da prestanu sa igranjem sa VPN-ovima i drugim tehnološkim skraćenicama. Šta je to što jednog šesnaestogodišnjaka navede da zaposli cijela policijska i obavještajna odjeljenja kad profesor Sejo odluči odjeljenje III2 pitati hibridizaciju orbitala?
U zanimljivom tekstu „Bombaški proces“ Nenad Veličković piše kako se na dojave o podmetnutim bombama može gledati i kao na „originalan oblik štrajka učenika“, odnosno njihov protest protiv lošeg obrazovnog sistema. „Možda bi mogao biti i drugačiji, ali bolje nisu imali od koga naučiti“, kaže se u tekstu.
Jasan je sarkazam kojim pršti Veličkovićev tekst, samo što je teško podijeliti njegovo dobronamjerno uvjerenje kako je riječ o štrajku ili buntu protiv lošeg sistema. Prije će biti da je riječ o manifestaciji metastaze onoga o čemu je govorio Jelača iz visokog u srednje obrazovanje – odnosno, moglo bi se reći da je Veličković doktorski prepoznao simptome, ali iz njih možda preoptimistično izvukao logičnu ali pogrešnu dijagnozu.
Ukratko, umjesto teze o protestu zbog nekvalitetnog obrazovanja, možda se ne bi trebala odbaciti ni mogućnost kako djeca izražavaju svoj bunt zbog toga što su prisiljena učiti bilo šta u vrijeme kada gledaju kako našim društvom u potpunosti dominiraju ljudi krajnje neopterećeni obrazovanjem i znanjem! Logična poveznica između rezultata testiranja u Upravi za indirektno oporezivanje i dojava o bombama u sarajevskim školama samo naizgled ne postoji…
Zašto učiti bilo šta kada bez znanja sve ide tako savršeno lako? Zašto se mučiti oko tih diploma kad ih se može jednostavno kupiti? Kad je to neki profesor imao hiljade pregleda na TikToku sa onim svojim formulama, a da nije pravi profesor mogao je snimati selfije iz helikoptera? Čemu učiti kad ti direktor može dati da prepišeš? Zašto ikome treba znanje kad, eno, u državi poreze skuplja institucija čiji uposlenici nemaju pojma šta rade?
Sve su to logična pitanja na koje naše društvo pred svojom djecom nema odgovor i zbog kojih je njima lakše lažno dojaviti podmetnutu bombu nego naučiti kako se spajaju neke orbitale koje ionako ne trebaju nikom.
Ustvari, te orbitale, neke matrice, determinante možda trebaju nekom ko živi u zemlji koju zanimaju napredak i znanje. Svojoj djeci roditelji bosanskohercegovačke djece takav život nisu namijenili. I potrajaće još puno dok shvatimo pouku kako “Bomba!” nisu vikali dječaci, nego odrasli.
