Naučnici su u Španiji otkrili ostatke neandertalskog djeteta sa brojnim karakteristikama tipičnim za Down sindrom. Međutim, za razliku od drugih pronalazaka prahistorijskih ostataka sa sličnim značajkama, ovo dijete nije preminulo u najranijoj dobi, što pokazuje kako su i ono i njegova majka od svog drevnog plemena dobijali neophodnu pažnju i pomoć.
Autori studije naišli su na nevjerovatno otkriće kada su proučavali kosti koje su iskopane 1989. godine na paleolitskom nalazištu Cova Negra u španjolskoj pokrajini Valenciji. Među ovim fosilima bilo je nekoliko fragmenata unutrašnjeg uha sa urođenim manama koje bi vrlo vjerovatno uzrokovale gubitak sluha i vrtoglavice.
„Jedini sindrom koji se podudara sa svim malformacijama koje su pronađene na ovim ostacima jeste Down sindrom. Zbog toga vrijedi istaknuti kako je individua živjela preko šest godina, što daleko premašuje očekivani životni vijek osobe sa Down sindromom u prehistorijsko vrijeme“, kažu istraživači.
Uistinu, Down sindrom jeste najčešći ljudski genetski poremećaj koji je zabilježen kod čovjekolikih majmuna, ali slučajevi preživljavanja najranijeg djetinjstva sa ovim sindromom prije moderne ere su jako rijetki. Prateći ovakve slučajeve među višim primatima, naučnici su, recimo, opisali dirljiv slučaj u kojem su u jednoj grupi čimpanzi majka i sestra brinuli o novorođenčetu sa Down sindromom, ali ono nije uspjelo živjeti duže od dvije godine.
Kada govorimo o ljudskoj vrsti, dokumentirano je pet slučajeva Down sindroma kod osoba koje su živjele između 3629 i 400 godine prije naše ere, i nijedna od tih individua nije živjela duže od šesnaest mjeseci. Na osnovu veličine i razvijenosti kostiju iz Cova Negra, u ovom slučaju su istraživači zaključili kako je dijete bilo starosti između šest i sedam godina.
„Razumno je zaključiti kako je ovakvu dob dijete moglo doživjeti jedino uz kontinuiranu brigu i pažnju tokom tog vremena“, napisali su.
Pružajući više saznanja o prirodi ove podrške, naučnici objašnjavaju kako zbog zahtjevnog načina života neandertalaca koji je podrazumijevao stalno kretanje, teško je i pomisliti kako bi majka ovog djeteta bila u mogućnosti da isključivo sama brine o njemu, te da uz to obavlja dnevne aktivnosti tokom dužeg vremenskog perioda. Zbog toga je izvjesno da je majka imala stalnu pomoć i podršku drugih članova svoje zajednice, bilo u vidu pomoći u obavljanju svakodnevnih zadataka (ili u oslobađanju od njih), u vidu direktne pomoći u brizi o djetetu, bilo na oba ova načina.
Ovakvi zaključci umnogome doprinose proučavanju korijena empatičnog i humanitarnog ponašanja unutar vrste označene sa Homo. Već duže vrijeme postoje dokazi o uzajanoj brizi kod neandertalaca, ali antropolozi su ovo tumačili kao neku vrstu pakta iz interesa između jedinki koje su mogle uzvratiti uslugu.
Posebnost nove studije ogleda se u tome što njeni autori ističu primjer iz Cova Negra kao naročito interesantan, budući da je u njemu društvena briga bila posvećena neodrasloj jedinki koja nije imala mogućnost da recipročno uzvrati pomoć koju dobija. Ovo daje na snazi tvrdnjama kako je uzajamna briga među neandertalcima prije bila proizvod istinskog altruizma, nego što je riječ o potrebi da se u budućnosti osiguraju usluge od jedinki koje su ih dužne uzvratiti.
Stavljajući nova otkrića u cjelovit kontekst, naučnici kažu kako ona ukazuju na to da su uzajamna briga i zajedničko podizanje potomstva se pojavili kod neandertalaca, i da su ova ova obrasca društvenog ponašanja bila dio šire društvene adaptacije koja umnogome podsjeća na onu prisutnu u našoj vrsti.