Hiljadama godina filozofi raspravljaju o suštini jezika. Platon je tako mislio da je on neophodan da bismo razmišljali, te je opisao razmišljanje kao tihi razgovor duše sa samom sobom.
Mnogi moderni teoretičari imaju sličan pogled, poput lingviste sa MIT-a Noama Chomskog, koji smatra kako jezik koristimo za rezonovanje i druge forme misli. „Ako je jezik deficitaran, onda će deficitarne biti i misli“, napisao je.
Evelina Fedorenko je kao studentica slušala predavanja profesora Chomskog ali, iako su joj se njegove ideje svidjele, smatrala je da nisu dovoljno potkrijepljene dokazima. Par decenija kasnije ova naučnica je izgradila karijeru u oblasti kognitivne neuroznanosti i posvetila se istraživanju načina na koji mozak proizvodi jezik koje je vršila savremenim metodama skeniranja. Nakon 15 godina rada, došla je do iznenađujućeg zaključka: Ne treba nam jezik da bismo razmišljali.
„Kada ozbiljno proučite ulogu jezika u razmišljanju, jednostavno ne nalazite dovoljno toga što podržava tu teoriju“, kaže Fedorenko.
Na početku njenog istraživanja 2009. godine, studije su pokazivale kako su pri govoru aktivna ista područja mozga kao i prilikom razmišljanja ili rješavanja matematičkih zadataka. Međutim, Fedorenko i drugi naučnici su otkrili da je ovo preklapanje bilo samo privid. Dio problema sa očitanjem ranijih rezultata bio je u tome što tadašnji skeneri nisu bili precizni i detaljni poput današnjih. Naučnici su tada većinu svojih istraživanja zasnivali na kombiniranju rezultata svih ispitanika, stvarajući tako neku sliku prosjeka sveukupne moždane aktivnosti.
Fedorenko je koristila naprednije uređaje i više je testiranja provodila na istim ispitanicima. Zbog ovakvog pristupa su ona i njeni saradnici mogli prikupiti dovoljno podataka od pojedinih ispitanika kako bi kreirala detaljniju sliku mozga pojedinca.
Zatim su uradili studije kako bi ukazali na moždane krugove koji su uključeni u zadatke povezane sa jezikom, poput prisjećanja riječi ili primjene gramatičkih pravila. Na primjer, od ispitanika se tražilo da čitaju besmislice, nakon čega bi čitali stvarne smislene rečenice. Ispostavilo se da su određena područja mozga bila aktivna samo kada bi učesnici u eksperimentu procesirali stvaran jezik.
Svaki od njih je imao jezičku mrežu – sistem moždanih regiona koji bi se aktivirali prilikom jezičkih zadataka. „Ona je jako stabilna i ostaje ista nakon 10 ili 15 godina“, kaže doktorica Fedorenko.
Uslijedilo je bilježenje moždane aktivnosti istih ljudi dok vrše različite vrste razmišljanja, poput rješavanja zagonetki. „Druga područja mozga u drugim vrstama razmišljanja pokazuju značajnu aktivnost, ali jezička mreža tada miruje. Jasno je da u tim zadacima nije bilo potrebno učešće jezičkih krugova“, objašnjava naučnica.
U studiji koja je juče objavljena u časopisu Nature Fedorenko i njeni saradnici tvrde kako istraživanja na ljudima sa ozljedama mozga ukazuju na isti zaključak.
Moždani udari i druga oštećenja mogu zbrisati jezičku mrežu, uzrokujući poteškoće sa govorom ili gramatikom u stanju koje se naziva afazija. Međutim, naučnici su dokazali kako ljudi sa afazijom mogu izvoditi matematičke operacije ili igrati šah.
Postavlja se pitanje – ukoliko jezik nije esencijalan za razmišljanje, za šta onda jeste? Fedorenko i saradnici nude odgovor – za komunikaciju, iako se sa ovim ne slažu Chomsky i drugi koji uporište za svoj stav nalaze u dvosmislenosti nekih riječi i težini da se misli nekad pretoče u riječi. No, velika istraživanja dokazuju kako su jezici optimizirani kako bi informacije prenijeli što jasnije i efikasnije.
Tako jedna studija potvrđuje kako su riječi koje se češće koriste uvijek kraće, zbog čega jezik postaje lakši za učenje i što ubrzava protok informacija. Isto tako, druga studija koja je obuhvatila 37 jezika nameće zaključak da su u svima gramatička pravila takva da riječi koje je potrebno razumjeti zajedno u rečenicama redovno stoje blizu jedne drugima.
Lingvist Kyle Mahowald sa Univeziteta u Austinu kaže kako odvajanje misli i jezika može objasniti zašto su sistemi vještačke inteligencije kakav je ChatGPT u nekim zadacima tako dobri, dok su u drugima jako loši. Naime, informatičari ove programe „uče“ na velikim količinama teksta, otkrivajući pravila spajanja riječi. Mahowald smatra kako ovi programi počinju oponašati jezičku mrežu u ljudskom mozgu, ali „padaju“ na rezonovanju.
„Sasvim je moguće imati gramatički veoma tečan tekst iza kojeg ne stoji nikakva koherentna misao“, kaže.
Ali, filozof Guy Dove je mišljenja kako su Fedorenko i njeni saradnici otišli predaleko u razdvajanju jezika i mišljenja – naročito kad su u pitanju kompleksne misli. „Kad razmišljamo o demokratiji ustvari uvježbavamo razgovor o demokratiji. Možda vam ne treba jezik da biste imali misli, ali u svakom slučaju on donosi prednost“, kaže Dove.
(Carl Zimmer, NYT)
