Koristio je status zvijezde da bi se borio za rasnu jednakopravnost. Bio je među najbližim saradnicima Martina Luthera Kinga Jr. i ostao je doživotni borac za društvene promjene. On je Harry Belafonte, „kralj kalipsa“ i heroj ljudskih prava.
„Mislim da je najbolja stvar koju svako kome umjetnost donese slavu može učiniti to da nađe neki aspekt ljudske potrebe i da se posveti poboljšanju našeg čovječanstva.“
(Harry Belafonte)
Harry Belafonte (Harold George Bellanfanti Jr.) je rođen 1927. u njujorškoj četvrti Harlem kao dijete doseljenika sa Jamajke, te je u djetinjstvu proveo osam godina na tom karipskom ostrvu. Većina njegove porodice na Jamajci bili su radnici na plantažama, pa je imao priliku iz prve ruke vidjeti kako izgleda britanska opresija nad jamajčanskim crncima.
Kao mladić je radio kao podvornik u jednoj zgradi u New Yorku i neki stanari su mu jednom poklonili dvije karte za predstavu u Američkom crnačkom pozorištu u Harlemu. Bilo je dovoljno da jednom vidi pozorišnu predstavu i da se momentalno zaljubi u umjetnost.
Odlučio je da volontira u pozorištu kao fizički radnik, i radeći na pripremi scene je imao priliku upoznati najslavnijeg tamnoputog glumca, Sidneya Poitiera. Sve to ga je potaknulo da uzme časove glume u kojima je bio u istoj klasi sa Marlonom Brandom. Jedna stvar je vodila drugoj, pa je za časove glume zarađivao pjevajući po njujorškim klubovima.
I slika i ton
Njegov talent za pjevanje se ispostavio većim od onog za glumu, pa je nastupajući po klubovima privukao pažnju muzičkih producenata. Sa 22 godine potpisuje prvi ugovor i snima prvu ploču.
No, prava zvjezdana slava dolazi pet godina kasnije. Godine 1954. Belafonte se proslavlja nastupom u mjuziklu „Carmen Jones“, a dvije godine potom izlazi mu hit-album „Calypso“ koji postaje prva ploča na svijetu prodana u više od milion primjeraka!
Sam Belafonte je rekao kako je „Calypso“ album kojim je htio odati počast svojim korijenima, ljudima na Jamajci koji su radili na poljima i njihovoj muzičkoj tradiciji. „Pjesma je veliki dio te kulture jer je pomagala ljudima da podnesu cjelodnevni rad na suncu“, kazao je o tome.
Uslijedio je i uspjeh na velikom platnu, gdje je glumio uz svog idola i prijatelja Poitiera. Danas se zbog svega toga Belafonte smatra jednom od prvih multimedijalnih zvijezda. Imao je izgled, imao je glas, imao je i sliku i ton u vrijeme ekspanzije radija i televizije.
Međutim, ekspanzija elektroničkih medija i strelovit uspon pjevačke i glumačke zvijezde dešavao se u vrijeme kad je još uvijek postojala sistemska rasna segregacija. Belafonte je jasno izrazio da ni na društvenoj sceni neće biti statist i da će ulogu koju je dobio iskoristiti za borbu za jednakopravnost svih ljudi, bez obzira na boju njihove kože.
To se odrazilo i na ulogama koje je birao, a gdje nije imao problem holivudskim producentima odbiti uloge koje su zasnovane na rasnim stereotipima. Tako je odbio i glavnu ulogu u filmskoj adaptaciji Gershwinove opere „Porgy and Bess“ jer je smatrao kako ona odražava historijske stereotipe o crncima iznad kojih se treba izdići.
Ambasador pokreta za građanska prava
Bio je istrajan u podršci pokretu za građanska prava pedesetih i šezdesetih, te nije štedio vlastiti novac i utjecaj kako bi se ovaj pokret širio. „Žalosno je što se u Americi ideja građanskih prava i sloboda mora popularizirati“, izjavio je 1963. pred televizijskim kamerama. Te godine je bio među organizatorima Marša na Washington, tokom kojega je Martin Luther King Jr. održao svoj čuveni govor „I Have a Dream“.
Historičari navode Belafontea kao jednog od najzaslužnijih lica pokreta za građanska prava u američkoj javnosti. Nije samo omogućavao da poruke lidera poput Kinga dospiju do javnosti, nego je lobirao među političkim, medijskim i poslovnim moćnicima koji su mogli pomoći pokretu. S pravom se stoga smatra kako je Belafonte bio glavni ambasador Kingovog pokreta.
Nevjerovatna prilika mu se ukazala 1968. kada je mu je ponuđeno da tokom jedne sedmice odmijeni Johnnyja Carsona u ulozi voditelja najgledanijeg kasnovečernjeg TV-showa „The Tonight Show“. To nije bio obični show, nego najmoćnija medijska platforma svog vremena u Americi. Carsonova popularnost je bila nevjerovatna i za publiku je jednostavno predstavljao „kralja televizije“.
Ali, i televizija je bila primjer segregacije tog vremena, pa je za Belafontea prilika da na jednu sedmicu preuzme „The Tonight Show“ bila i prilika da u javnom prostoru nametne pitanja rasne nejednakosti. Ta sedmica će ostati upamćena kao primjer otvaranja dijaloga o međurasnim odnosima, jer su Carsonovu emisiju gledali svi, bez obzira na boju kože.
Harry Belafonte je postavio uslov da sam bira goste koje će ugositi u emisijama i Carson mu je to omogućio. Ne treba zaboraviti da je riječ o 1968. godini, koja je bila blago rečeno problematična u društvenim odnosima u SAD, tako da je prepuštanje najgledanije emisije u državi jednom borcu za crnačka prava bilo uistinu ogromna stvar.
U emisijama su mu među gostima bili Martin Luther King Jr., senator Robert Kennedy, te pjevačica Aretha Franklin. Želio je pokazati kako svijet može izgledati, i kako ljudi svih rasa mogu sjediti na istom kauču, razgovarati, zabavljati se, zabavljati druge i ujedno ravnopravno razgovarati o jako ozbiljnim stvarima.
Doživotni borac za društvene promjene
Tokom cijele svoje karijere, Belafonte je bio snažan glas društvene promjene. Osamdesetih je predvodio kampanju za pomoć gladnima u Africi, zalagao se za ukidanje aparthejda u Južnoafričkoj Republici, a bio je i veliki protivnik republikanske administracije predsjednika Ronalda Reagana. Od 1987. bio je i UNICEF-ov ambasador dobre volje, te je zagovarao dobrobit, zdravlje i sigurnost djece širom svijeta.
Harry Belafonte je umro na današnji dan, 25. aprila prošle godine, a sve do svoje smrti u dubokoj starosti nije prestao da se zalaže za prava drugih. Tako je čak i u svojim devedesetima učestvovao na događajima koji su pozivali na zaštitu ljudskih prava i koji su izražavali proteste protiv politike predsjednika Donalda Trumpa.
U tako poznim godinama, 2014. godine je sumirao svoj aktivizam riječima: „Nadam se da će generacije koje sada dolaze shvatiti sve ovo, i vidjeti kakvu moć ima umjetnost ako je slobodna i ako služi društvenom razvoju umjesto da samo zabavlja.“
