Janja Veselka Čuljak iz Prozor-Rame, fotografija: Mladen Topić i Zoran Stojanović
Iako se svetkovina svetog Josipa slavi od osmog stoljeća, njezino proslavljanje svakog 19. marta još nije detaljno objašnjeno. Jedna od teorija govori o tome kako se prethodno kršćanstvu na ovaj dan slavila Minerva, odnosno zaštitnica radnika, te je ona zamijenjena sv. Josipom koji je također zaštitnik radnika.
No, među bosanskohercegovačkim katolicima takozvano Josipovo nije samo još jedna svetkovina u nizu, nego za njih već vjekovima označava i sjećanje na period osmanske vladavine u današnjoj Bosni i Hercegovini kada se na ovu svetkovinu, ali i na Blagovijest, Cvjetnicu i u dane Velikoga tjedna te na Ivandan, vrši tradicionalno tetoviranje – sicanje ili bocanje.
Naime, u vrijeme turske okupacije, žensko katoličko stanovništvo vjerovalo je da ih Bog može sačuvati od potencijalnih nedaća i nasilja od strane turskih vođa i izaslanika osmanske vlasti. Ponukane ovim, često su sebi tetovirale križeve na čelu, tijelu, rukama, kako bi odbile potencijalne napade ili otmice. Dakle, sicanje, još poznato i kao križićanje i bocanje svojevrsno je tetoviranje koje su primjenjivali mladići i djevojke starosti od 13 do 16 godina najčešće na prostoru srednje Bosne, odnosno u nekadašnjem visočkom, fojničkom, sarajevskom, travničkom, bugojanskom i prozorskom kotaru, te niz Vrbas kroz kotorvaroški i banjalučki kraj.
Kako se radilo sicanje?
Prvi provizorni kustos budućeg Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Ćiro Truhelka, 1894. godine detaljno opisuje proces i historiju sicanja u svome radu Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. Iako se proces razlikuje od kraja do kraja, otprilike bi se mogao sažeti kako slijedi: ornament bi se najprije tupim krajem igle zamočenim u posebno pripravljeno crnilo od čađi luča ili obične čađi nacrtao na koži, a potom bi se šiljastim kraja rta bockalo. Da se crtež ne bi osušio, preko njega se više puta navlačilo crnilo. Nakon toga, rana se obloži svilenim ili voštanim papirom i već sljedećeg dana mogla se prati hladnom vodom. Ovo je najčešće radila neka od starijih žena, iskusnijih sa sicanjem.
Neke od najljepših oblika tetoviranja Truhelka je našao u dolini Lašve, oko Gučje Gore te u kotarima na sjeveru do Banja Luke, a na jugu do ramske doline i Kupresa. S ovim križevima i ornamentima se živjelo i umiralo, a najčešće žene su vjerovale da ih je sam Bog spasio upravo zbog sicanja kojem su se podvrgnule u mladosti. Ova praksa prekinuta je pedesetih godina 20. stoljeća, a iz rada Marka Dragića na ovu temu, možemo vidjeti primjere žena koje su čak same sebe tetovirale, kao što je Malina Kraljević, rođena 1937. godine, iz Kreševa koja je to učinila. Ona je Dragiću rekla kako je ovo vremenom postala svojevrsna potvrda da neka žena dolazi iz kršćanske porodice i da baštini vrijednosti iste, odnosno da govori o iznimnom moralu žene ili djevojke.
Tradicija sicanja u 21. stoljeću
Iako je ova tradicija prestala otprilike pedesetih godina prošlog stoljeća, mladi u dijelovima BiH u kojima se nekada redovno radilo sicanje ili bocanje i dalje često traže tradicionalnu simboliku, kako ova praksa ne bi izumrla smrću baka koje i dalje nose tragove jednog drugog vremena. U razgovoru za Balkan Diskurs, ovo je potvrdila i Biljana Glibo, etnomuzikologinja koja se u Rami i danas bavi tetoviranjem ovih motiva. Također, privlačni ornamenti iz sicanja poslužili su i kao inspiracija za dizajnere i dizajnerice u BiH pa tako nerijetko možemo među domaćim brendovima vidjeti i motive poput onih koji su se nekada sicali na kožu.
