Iako se to odavno najavljuje, u Bosni i Hercegovini još nije zaživio koncept „prosumera“, odnosno proizvođača-potrošača električne energije. Za vrijeme koje je kod nas izgubljeno na usvajanje zakonske regulative, u Crnoj Gori je razvijeno i u praksi primijenjeno rješenje kojim državna elektroprivreda sama stimulira i provodi ugradnju solarnih postrojenja u domaćinstvima.
Rukovodilac Sektora za unaprijeđenje poslovanja i inovativne tehnologije kompanije Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS) Dušan Boričić bio je gost nedavno održane Sedmice elektromobilnosti „EV WEEK“ u Sarajevu i za Objavi.ba je objasnio kako funkcioniše sistem kreditiranja prosumera koje CEDIS provodi u Crnoj Gori.
OBJAVI.BA: U Crnoj Gori provodite projekt u kojem javno elektroprivredno preduzeće na neki način kreditira domaćinstva koja žele sama proizvoditi električnu energiju? Možete li nam opisati kako to izgleda u praksi i po čemu je vaš model poseban?
BORIČIĆ: Projekt kojeg smo pokrenuli u Crnoj Gori je jedinstven po tome što se oprema otplaćuje putem računa za struju. Ne plaćate energiju jer je ona kompenzirana energijom sa solarnog panela, nego se taj novac preusmjerava za otplatu instalirane opreme. Tako se oprema otplaćuje na rate prema Elektroprivredi. Ako neko želi instalirati solarne panele neće imati dodatne troškove, nego će nastaviti plaćati račun kao što je plaćao i ranije, samo što to u suštini više nije račun za energiju nego račun za otplatu instalacije. Potrošnja same energije je praktično svedena na nulu.
OBJAVI.BA: Dakle, sve se dešava direktno između elektroprivrednog preduzeća i korisnika?
BORIČIĆ: Upravo tako. Potrošač, odnosno budući proizvođač, odluči da krene tim putem, javi se Elektroprivredi koja uradi elaborat, pobrine se za nabavku i instalaciju opreme, stavi je u pogon i onda domaćinstvo otplaćuje njenu vrijednost kroz račune koje dobija od Elektroprivrede
OBJAVI.BA: I korisnik nema ništa sa finansiranjem i izgradnjom, ne mora tražiti sredstva od banaka ili dogovarati radove sa izvođačima?
BORIČIĆ: Da, ovaj koncept je jedinstven po tome što se sve odvija na relaciji između javnog preduzeća i korisnika njegovih usluga. U nekim drugim sistemima njihovu tačku presjeka predstavlja banka koja kreditira nabavku opreme, obično i uz državnu subvenciju, ali banke nisu toliko fleksibilne da pruže ovaj nivo praktičnosti i pogodnosti koji postoji kada korisnika faktički kreditira Elektroprivreda. Takođe, za potrebe ovog projekta smo osnovali kćerku-firmu „Solar Gradnja“ koje izvodi radove i vrši priključenje na mrežu. Cijeli ovaj sistem razvijen unutar Elektroprivrede Crne Gore.
OBJAVI.BA: Dakle, i montaža je predviđena u sklopu obaveza koje preuzima Elektroprivreda?
BORIČIĆ: Upravo tako. Firma „Solar Gradnja“ se bavi samo ugradnjom panela, a majka-firma, odnosno Elektroprivreda Crne Gore je zadužena za sve ostalo – ona vrši izradu elaborata, projektovanje i uključivanje u sistem, kao i nabavku i isporuku neophodne opreme. Pronašli smo način u kojem svi mogu pronaći svoj interes i koji je pogodan i za nas i za naše korisnike, dobavljače i izvođače.
OBJAVI.BA: Šta onda preostaje korisniku, samo da se prijavi?
BORIČIĆ: Korisnik se javlja na javni poziv, a zatim Elektroprivreda izlazi na teren, sagledava mogućnosti, zatim radi studiju izvodljivosti i analizu koja će pokazati koliko struje tu može da se generiše. Nakon toga se potpisuje ugovor i slijedi isporuka i ugradnja opreme.
OBJAVI.BA: Koliko košta jedan prosječan sistem kojeg instalirate u domaćinstva?
BORIČIĆ: Poenta je za prvo vrijeme da se račun za struju smanji a to može da se uradi prilično lako. Na kućama su pretežno instalacije između 5 kW i 10 kW, dakle govorimo o nekih desetak-petnaest panela, što znači da elektrana za četvoročlano domaćinstvo košta nekih 6-7 hiljada eura. Investicija se otplaćuje kroz mjesečni račun, a jednom godišnje vrši se presjek stanja proizvedenog i potrošenog i onda se plaća ta razlika. Idealno bi bilo kad bi ona bila jednaka nuli.
OBJAVI.BA: Kad je pokrenut ovaj program, da li postoji interes za njega i postoje li ograničenja u smislu tehničkih mogućnosti?
BORIČIĆ: Projekt je počeo 2021. u cilju smanjivanja potrošnje električne energije u domaćinstvima i uvođenja novih koncepata u distribuciji električne energije. Interes je veliki, a ideja je da na ovaj način postignemo do 70 MW proizvodnje. Tehnička ograničenja nisu problem jer moguće viškove energije može apsorbovati naš distributivni sistem. Želimo postići da se što više energije proizvodi na samom mjestu potrošnje i u tom smislu tehnički kapaciteti ne predstavljaju problem, sve se odvija u sklopu kapaciteta koji već postoje i nisu potrebni novi trafoi ili dalekovodi.
OBJAVI.BA: Pitanje koje se nameće je ograničenje proizvodnje na mjestu potrošnje, odnosno da li postoji limit za proizvodnju ili ljudi koji su ambiciozniji mogu od toga napraviti biznis tako što instaliraju puno veći kapacitet od onoga koji je dovoljan za njihove potrebe?
BORIČIĆ: Limit postoji i on se bazira na odobrenoj snazi koju potrošači imaju po ranijoj saglasnosti za priključak na mrežu, kao i na prethodnoj potrošnji. Ona se može revidirati ako su u međuvremenu porasle potrebe za energijom i može se odobriti povećanje snage, ali sve se radi u skladu sa željenim ciljem da konačni bilans potrošnje bude što bliži nuli – od mreže i prema mreži. Osim toga, tu imamo i destimulans jer je cijena otkupa viškova niska tako da se korisnicima više isplati biti „na nuli“ nego ulagati u pretjerane kapacitete i zloupotrebljavati ovu ideju radi ostvarenja profita.
OBJAVI.BA: Da li je ovaj koncept moguće provesti u cijeloj Crnoj Gori, da li su velike razlike u osunčanosti između njenog južnog, primorskog, i sjevernog dijela koji je planinski?
BORIČIĆ: Između sjevera i juga je razlika od svega deset posto kad je proizvodnja solarne energije u pitanju. To nije velika razlika koja bi značajno utjecala na izvedivost i isplativost ovog programa kojeg provodimo tako da ga možemo raditi u cijeloj Crnoj Gori bez obzira na lokaciju.
OBJAVI.BA: Koliki je očekivani rok za povrat investicije i kako se može ocijeniti njena isplativost?
BORIČIĆ: Trenutno je to između sedam i deset godina, ali ukoliko cijene u tom periodu budu rasle i rok povrata investicije će se skratiti. Ono što je ključno jeste da su nakon tog perioda domaćinstva skoro energetski neutralna i drastično smanjuju potrošnju struje iz distributivne mreže. Oprema ostaje njihova, struja je njihova, neke viškove će kompenzirati sa Elektroprivredom a mogu ih iskoristiti recimo za punjenje automobila i ostvarivanje elektromobilnosti. Naravno, postoji i rješenje sa baterijskim postrojenjima pri čemu domaćinstva postaju „off-grid“, odnosno ostvaruju potpunu energetsku nezavisnost. U svakom slučaju, isplativost nije upitna o čemu svjedoči i ogroman interes građana.
