U svom članku o ženstvenosti, patrijarhatu i otporu u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini iz 2010., Danijela Majstorović je intervjuisala žene iz BiH pokušavajući da s njima razgovara o njihovom razumijevanju emancipacije, ženstvenosti i patrijarhata. Jedna od ispitanica je o problemima sa kojima se susreću bosanske žene rekla: „Mi smo ovdje možda snažne, ali mislim da smo sretne, može zvučati loše i znam da je loše, ali mislim da sam sretna što se nisam rodila u romskoj porodici.“
Ovo jako dobro ilustruje položaj Roma u Bosni i Hercegovini. Ne samo da su ukorijenjeni stereotipi sa kojima se Romi susreću u društvu, nego postoji i institucionalna i ustavna diskriminacija koji Romima ograničava političko djelovanje zbog njihovog nekonstutivnog statusa. U takvoj atmosferi, pojava Selme Selman 2014. godine donijela je potpun obrat u poimanju romskih žena, kao i žena generalno, na umjetničkoj sceni u državi.
Sama Selma o ovome kaže: „Ja sam umjetnica romskog porijekla rođena u Bosni i Hercegovini. Moj rad utjelovljuje patnju mog života, kao i patnje moje zajednice kroz različite medije kao što su performans, crtež, slika, fotografija ili video-instalacija. Sebe definišem kao umjetnicu romskog porijekla, ne kao romsku umjetnicu – tu postoji suptilna ali ključna razlika u mom radu. Cilj mi je da razbijem predrasude koje esencijaliziraju i svode moju zajednicu na njen najniži zajednički nazivnik, uskraćujući joj čak i pravo na samoizražavanje.“
Ova umjetnica koristi svoj rad da istražuje i propituje društvene norme i očekivanja u vezi sa genderom, dok u isto vrijeme podiže svijest o snažnim rodnim ulogama koje postoje u balkanskim društvima, suprotstavljajući im se i fokusirajući se na pričanje priče ne samo o ženama u Bosni i Hercegovini, nego posebno o ženama Romkinjama. Zanimljiv je njen rad sa metalom i automobilima, kao nečim što se odnosi na autobiografske elemente njene umjetnosti, dok je u isto vrijeme povezuje sa radom Judy Chicago i njenim serijalom Car Hood (Hauba). Upravo tu se očituju feministički elementi Selminog rada, te obim u kojem je ona u protekloj deceniji promovirala prava žena i Roma.
Kako tvrdi feministička autorica Jane Gerhard, umjetnost Judy Chicago nam u cijeloj svojoj raznolikosti omogućuje da vidimo odmak od politike prema kulturi, kao i politiku kulturne proizvodnje i konzumacije. Selma Selman je na neki način umjetnica koja, kad se pojavila, uzrokovala slično pomjeranje na umjetničkoj sceni Bosne i Hercegovine.
U svoje vrijeme je Judy Chicago stvarala umjetnost koja, kako kaže profesorica Peg Brand, „utjelovljuje ženski identitet i snagu“, sa odlučnom namjerom da oslabi diskriminirajuće prakse u svijetu umjetnosti. U serijalu „Hauba“ iz 1965. godine ona je iskoristila automobilske haube kao medij i jedan tipičan muški simbol pretvorila u feminističku platformu kreirajući na njima oblike i crteže kakvi ranije nisu viđeni.
Chicago je radila na poticanju epistemiologije feminističke umjetnosti koje Brand definiše kao „tijelo znanja koje se može percipirati, naslutiti ili naučiti direktno iz djela” i „prosvijećeni način bavljenja feminističkom umjetnošću”.
Prema njenoj tvrdnji, epistemologija feminističke umjetnosti koja proizlazi iz „Haube“ predstavlja specifično gledište na automobile, simbole tadašnjeg mačizma, prekrivene feminističkim motivima: „U ‘Haubi’, koju sam napravila u autolimarskoj radnji, vaginalni oblik u kojeg penetrira falusoidna strijela stoji na ‘muškoj’ haubu automobila”.
I Selma Selman se bavi zanimljivim umjetničkim formama koje se odnose na automobile, ali ne na isti način kao Judy Chicago. Selman koristi svoja djela da kroz njih postavlja pitanja o ekonomiji i radu, naročito ona koja se tiču Romkinja, fokusirajući se na reciklažu i sakupljanje automobilskog i tehnološkog otpada, što je nekada najvažniji izvor prihoda romskih porodica u Bosni i Hercegovini. Njen performans naslovljen „Motherboards“ (Matične ploče) podrazumijeva specifičnu mješavinu povezanih hardverskih elemenata računara, poput tvrdih diskova i procesora – koji preuzimaju ulogu majke svih komponenti koje spaja ili su na njega spojene – a koje članovi njezine obitelji i ona rastavljaju u ovoj izvedbi.
Nadalje, dok demontira ove predmete, Selman tvrdi da demontira rasne predrasude s kojima se suočavaju Romi, tako što pronalazi zlatne elemente u njima i vadi zlato, dajući stvarnu vrijednost njihovom radu. Sastavni dio „Motherboardsa“ su i crteži akrilom na starom željezu pod nazivom „Vjenčanje“. Ovi portreti predstavljaju četiri žene iz njenog romskog naselja u gradu Bihaću na prvoj poslijeratnoj romskoj svadbi u gradu, nacrtane na haubama starih Mercedesovih automobila.
U članku o Selmi Selman, Arnisa Caterina Zeqo raspravlja o ovoj instalaciji ili performansu riječima: “Dok ona [Selma Selman] prisvaja automobil Mercedes, simbol muške moći, ona u isto vrijeme dijeli i prihvaća krhki narativ rada unutar romskih zajednica”. Kako objašnjava Selman, činjenica da je slikala na haubama automobila predstavlja transformaciju uloga moći, jer se automobili doživljavaju kao simboli mačo muškaraca na Balkanu, pa korištenje njihovih dijelova kao platna za ženske portrete predstavlja promjenu odnosa moći.
I drugi radovi Selme Selman su neraskidivo vezani za “macho” elemente bosanskohercegovačke kulture. Oni uglavnom kao stalni motiv predstavljaju strojeve, među kojima su najistaknutiji primjeri Platinum, Dirt 0 i Mercedes Matrix.
Definitivno je vidljivo koliko je Judy Chicago utjecala na Selmu Selman. Međutim, uspoređujući njih dvije, dolazi se do zanimljivih saznanja o uporebi (ponovnog) prisvajanja pojedinih elemenata. Judy Chicago uhvatila se u koštac s pitanjem napuhanog “muškog” ega kad su u pitanju automobili, posebice velikih automobilskih dijelova, prisvojila haube automobila i pretvorila ih u feminističku umjetnost, stvarajući novu perspektivu haube, demontirajući rodni pogled na automobile.
S druge strane, Selma Selman, uzima automobile i ponovno ih prisvaja ne samo u smislu razgradnje rodnih uloga, već i s ciljem rušenja stereotipa oko romske manjine u Bosni i Hercegovini.
