“Will Smith ošamario voditelja Oscara jer je uvrijedio njegovu ženu zbog zdravstvenog stanja.”
“Chris Rock se oglasio prvi put nakon što mu je Will Smith opalio šamar: Još uvijek dolazim k sebi.”
“Will Smith se javno izvinio Chrisu Rocku zbog šamara i pojasnio zašto ga je udario.”
“Nakon što je ošamario Chrisa Rocka, Will Smith objavio da napušta američku filmsku Akademiju.”
“Smithova majka se oglasila o šamaru: Iza njihova odnosa se krije bolna priča o kojoj je glumac progovorio.”
“Izraz lica govori sve! Pogledajte reakciju Nicole Kidman na najupečatljiviji trenutak Oscara.”
“Oštra kazna Akademije: Will Smith dobio 10 godina zabrane pristupa Oskarima i drugim događajima.”
Ovo je samo dio naslova koji već sedmica preovladavaju portalima na internetu ali i tradicionalnim medijima. O statusima, komentarima i reakcijama na društvenim mrežama da i ne govorimo. Šamar Will Smitha odjeknuo je jače nego bila koja eksplozija u ratom zahvaćenoj Ukrajini, koja je do tog trenutka bila glavna tema o kojoj se govorilo.
“Detonacija” je tako jaka da su još uvijek aktuelne varijacije o temi Will Smith, Chris Rock, šamaranje, slični slučajevi, reakcije Akademije i razglabanja o tome kako će, ako u narednih deset godina dobije nagradu, primiti istu.
Ukrajina, brutalna agresija, milioni izbjeglica i sve što se dešava u vezi s tim, u trenu je zaboravljeno. Vijesti svakako pristižu, postoje i objavljuju se ali definitivno više nisu u žiži javnosti. Baš kao što smo zbog rata u Ukrajini potpuno smetnuli s uma pandemiju Covid 19, sa kojom doslovno živimo već dvije godine. A broj godina, u kojim nam mediji kroje mišljenje i preusmjeravaju pažnju, već se broji u desetinama.
Prebaciti krivicu isključivo na medije i internet portale bilo bi pogrešno iz više razloga. Oni možda jesu inicijatori tih i takvih vijesti ali mi smo ti koji im svojim “klikovima” dajemo za pravo i podstičemo ih da nastave dalje, bolje i više. Uostalom hajde da se usudimo i pogledamo sopstvene profile, statuse i teme koje smo komentarisali. Teško da ima neko ko se nije “omrsio” barem emoticonom na neku od aktuelnih a isforsiranih tema. Nekom drugom prilikom o provjeri istinitosti informacija koje čitamo i eventualno šerujemo.
O sprezi politike, medija i portala izlišno je govoriti. Teme koje politika nameće, mediji bez pitanja prenose, portali šire na društvene mreže a mi “pasemo” bez razmišljanja, su sve odreda historijske i tiču se opstanka. Države, vlasti, sistema… Svega osim nas. Jer u trenutnoj postavci država, vlast i sistem nisu tu radi nas već smo mi tu radi njih. I mi takvu tezu svakodnevno potvrđujemo svakom otvorenom viješću, komentarom, reakcijom ili prenošenjem takve i sličnih vijesti.
Šta nam u međuvremenu sve promiče ispod radara? Šta je sve ono na šta nismo obratili pažnju? Ništa specijalno osim sopstvenih života čiji smo kvalitet i perspektive, biće, ostavili za neka bolja vremena. Zvuči, strašno? Nerealno? Mislite da pretjerujem?
Gdje su nam porezi koje plaćamo? Socijalno, zdravstveno? PDV? Akcize na duhan i alkohol? Vrati li se išta od plaćenog? Koliko kilometara autoputa je izgrađeno od uvođenja akciza na gorivo? Znate li da u državi postoji 3456 parafiskalnih nameta koje opet, plaćamo mi?
I sve to ide za one koji više vremena provode u skupštinskim i parlamentarnim restoranima, gdje se jede i pije šta ti padne na pamet za ne više od 5KM po obroku, nego na svojim radnim mjestima. A i kad zasjednu, što je srećom rijetko, raspravljaju o primjerice uvođenju poreza na novac koji se iz inostranstva po pravilu šalje familiji slabijeg materijalnog stanja.
Hajde da se usudimo pa pogledamo u sopstvene frižidere i uporedimo njegov sadržaj sa ranijim godinama. Jednom, dvije, pet, deset, petnaest, dvadeset…ko se nije sakrio, magarac bio. A magarci smo svi uz dužno poštovanje ovim divnim životinjama. Kile mesa više nema ispod 15 KM. Suho meso neki dan 50 KM. Paprike 7, paradajz 6, krompir 1, 5!
Zaboravivši na sopstvene živote, zaboravili smo i da posjedovanjem profila na bilo kojoj društvenoj mreži, mi smo i sami medij. Da imamo ODGOVORNOST ali i mogućnost da sami kreiramo i plasiramo određene teme. Možda nećemo postati influenseri, nećemo biti najpopularniji ali ćemo biti.
Kako nakon toliko vremena da se konačno dozovemo? Možda tome posluži “šamar” s početka priče, kad već ima toliku moć.
Spucamo ga sami sebi, s vremena na vrijeme.
Autor teksta: Zoka Ćatić
