Tokom godina djelovanja u bosanskohercegovačkom društvu, bio sam svjedok raznim događajima gdje se manifestovala ksenofobija po raznim osnovama. Često sam se pitao: „Kako možemo promijeniti društvo i boriti se protiv ksenofobije, ako ne počnemo od sebe?“ Mislim da je borba protiv ksenofobije, prije nego što postane kolektivna i društvena, lična odgovornost svakog od nas. Da bismo se zaista borili protiv bilo koje vrste mržnje, moramo prvo „počistiti po svom dvorištu“.
Jako rano, kao mlada osoba, sam počeo razmišljati o sopstvenim predrasudama. Svi mi nosimo određene stavove, često nesvjesno, koji mogu biti oblikovani odrastanjem, društvom u kojem živimo, a ponajviše medijskim uticajem. Nije bilo lako prihvatiti činjenicu da imam predrasuda, ali je bilo ključno. Sjetio sam se situacija u kojima sam automatski pretpostavio nešto o nekome samo na osnovu njegovog porijekla ili izgleda. To je bilo nešto što nisam želio da priznam, ali sam morao da se suočim s tim.
Bilo je potrebno puno vremena i introspekcije da bih shvatio da ksenofobija ne mora biti samo otvorena mržnja. Ona može biti i sitna, skoro nevidljiva u svakodnevnim ponašanjima. Svi mi imamo unutrašnje borbe, ali prepoznavanje tih stavova je prvi korak u njihovom prevazilaženju.
Kada sam počeo da prepoznajem sve to, shvatio sam da mi treba više informacija. Počeo sam se edukovati. Ta edukacija mi je pomogla da bolje razumijem ljude koji su „drugačiji“ od mene. Shvatio sam da ksenofobija nije samo nešto što ljudi otvoreno govore, već i nešto što se ne vidi u svakodnevnim postupcima, izborima riječi ili ponašanjima koja možda smatramo “normalnim.” Ono najvažnije što sam shvatio jeste da ljudi ipak nisu toliko drugačiji – barem ne po onim parametrima koji su u javnom diskursu.
To je proces koji nije jednostavan. Bilo je izazovno suočiti se s činjenicom da nisam uvijek bio otvoren ili prihvatao ljude koji su se razlikovali od mene. Ali kako sam učio više o iskustvima drugih, počeo sam da razvijam empatiju i razumijevanje. Shvatio sam da bi se promijenio svijet, moramo prvo promijeniti način na koji gledamo ljude oko sebe. I to nije nešto što se dešava preko noći. To je dug proces, ali vrijedan svakog truda.
A onda sam primjetio da edukacija nije dovoljna ako ne mijenjamo svoje ponašanje. Ako želimo da promijenimo društvo, prvo moramo promijeniti naše svakodnevne interakcije sa ljudima. To znači da moramo postati svjesni kako reagujemo na ljude oko nas i učiniti aktivan napor da budemo otvoreni. Promjena ponašanja znači da moramo biti pažljiviji u komunikaciji, da ne dozvolimo da stereotipi i predrasude oblikuju naše mišljenje i da svakodnevno prakticiramo poštovanje i prihvatanje različitosti.
Moj lični cilj bio je da naučim kako da slušam ljude različitih pozadina, da razumijem njihove izazove i da se stavim u njihov položaj. To znači da ne pretpostavljam odmah nešto o nekome na osnovu ličnih specifičnosti, već da postavljam pitanja, slušam i učim.
Međutim, iako je „čišćenje u svom dvorištu“ od velikog značaja, to nije dovoljno da se društvo zaista krene mijenjati. Na kraju, ksenofobija nije samo lična, već i društvena pojava. Borba protiv nje zahtijeva kolektivne napore, zajedničke inicijative i sistemske promjene. U društvu moramo podržavati zakone, inicijative i obrazovne programe koji promovišu poštovanje prema svim ljudima. Potrebno je stvoriti društvo u kojem je razumijevanje i prihvatanje različitosti norma, a ne izuzetak.
Da bi se borili protiv bilo koje vrste ksenofobije, moramo početi od sebe. To ne znači da ćemo se riješiti svih stereotipa i predrasuda ili da ćemo odmah postati savršeniji ljudi, ali prepoznavanje problema i rad na sebi je prvi korak ka promjenama. Kroz edukaciju, razumijevanje i aktivnu promjenu ponašanja možemo doprinijeti tome da stvaramo svijet u kojem su svi ljudi ravnopravni, poštovani i prihvaćeni.
Moje je uvjerenje da ako budemo spremni da „počistimo svoja dvorišta“, čitava društva će imati priliku da postanu čistija, pravednija i inkluzivnija.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
