Piše: Ena Osmanović, MA psihologije
Često nismo ni svjesni koliko se naš psihološki svijet koji nosimo u sebi vodi osjećajem kontrole. Onda kada osjećamo želju, ljutnju, strah ili nemoć. Krivimo se kada znamo da smo imali kontrolu a nismo je iskoristili, tješimo se kada smatramo da nismo imali kontrolu i kako zapravo samo nismo imali sreće, jer pitanje je sreće a ne kontrole.
Da li ćemo posljedice onečišćenja okoliša uvrstiti pod tešku nam sudbinu ili svjesnu odluku i čin, svakog od nas?
Da li ćemo preuzeti kontrolu koju imamo u našim rukama i malim koracima činiti veliku razliku, svakodnevnim odgovornim ponašanjem ili ćemo kazati kako se tu zapravo nije ništa puno moglo učiniti?
Da li ćemo se prepustiti karti sudbine ili aktivno zauzeti za očuvanje prirode koja nas drži na životu i liječi?
Svako od nas će naći svoj odgovor u vlastitom lokusu kontrole.
Lokus kontrole je opći termin koji se odnosi na percipirani izvor kontrole nad različitim ishodima u našim životima. Temeljna je struktura Rotterove teorije socijalnog učenja, ali kao samostalna teorija imala je značajne primjene u obrazovanju, zdravstvu, kliničkoj psihologiji pa i psihologiji okoliša.
Ako lokus kontrole postavimo spolja, dakle razloge ishoda pripisujemo vanjskim faktorima, vjerovatno ćemo ishod pripisati sudbini, sreći ili slučajnosti. Ako ga postavimo interno, vjerovatno ćemo vjerovati da naše vlastite akcije određuju ishod.
U slučaju unutrašnjeg lokusa kontrole, isti podrazumijeva akciju, akciju za koju ćemo preuzeti odgovornost.
I zapravo kada interno postavimo lokus kontrole vjerovatnije je da ćemo istrajati u svom nastojanju s ciljem očuvanja pozitivne vlastite slike o sebi, jer ako mi imamo kontrolu, mi možemo biti herojem i dati ćemo sve od sebe da tako i bude.
Tako je i Rotter smatrao da će mjesto gdje postavimo lokus ili motivisati ili sabotirati naše ponašanje. Unutrašnji lokus kontrole će dovesti do intenziviranja našeg ponašanja, a ponašanje će biti istrajno unatoč različitim izazovima. Vanjski lokus kontrole će uzrokovati da ponašanje s vremenom nestane, jer zašto bismo u nečemu istrajavali ako je ishod izvan naše kontrole? Neovisno o ishodu, isti nije pod našom kontrolom, samim tim ne treba naš angažman.
Lokus kontrole je vjerovanje u sebe kao u centar kontrole koji usmjerava naše ponašanje za koje smo potom lično odgovorni. Upravo je uloga lične odgovornosti važna za primjenu pro-ekološkog ponašanja. A jedan od glavnih uslova za održivi razvoj je pro-ekološko ponašanje što većeg broja ljudi na planeti. Različita istraživanja su pokazala da postoji snažna povezanost između unutrašnjeg lokusa kontrole, društvenih normi i osećaja krivice i, što je najvažnije, da su svijest i znanje o ekološkim problemima determinante pro-ekološkog ponašanja. Na ljude sa unutrašnjim lokusom kontrole je najlakše utjecati kako bi razvili proaktivno zaštitno ponašanje u oblasti životne sredine.
Dakle, osobe s visokim unutrašnjim lokusom kontrole vide sebe kao sposobne u kontrolisanju vlastite budućnosti te su svjesne činjenice da će ih njihovi izbori dovesti do uspjeha ili neuspjeha. Oni sa vanjskim lokusom vjeruju da im se događaju stvari koje su izvan njihove kontrole i da drugi ljudi imaju kontrolu nad njihovom sudbinom. Na taj način se osjećaju pasivnim u odnosu na događaje koji im se događaju u životu i prihvaćaju sve okolnosti onakvim kakve jesu.
Sve nam ovo govori da je bitno da napravimo razliku između ishoda na koje imamo utjecaj i onim na koje zaista nemamo. Ukoliko kontrolu postavimo unutar nas samih, prepoznamo da je važno da djelujemo pro-ekološki i da svaka takva aktivnost za posljedicu ima pomak, mali ali dugoročno neophodan, postat ćemo i odgovorni za naše ponašanje. Ukoliko smo kao zajednica odgovorni, postići ćemo velike stvari u očuvanju okoliša, a što je imperativ za svakog od nas i buduće naraštaje za koje smo lično odgovorni.
U očuvanju prirode, kontrola je u tvojim, mojim, našim rukama.
