„Gdje god ti hvale vodu i vazduh, a ti bježi odatle“, znao je reći novinar i dokumentarist Nisvet Džanko, šeretski aludirajući na to kako u krajevima u kojima se ljudi hvale vodom i vazduhom obično ne postoji ama baš ništa drugo što bi vam mogli pokazati. Na našu tugu i žalost, neponovljivi Džanko je na onaj svijet preselio prije skoro deceniju, tako da smo uskraćeni za njegov komentar na pitanje – a šta učiniti kada se nađete negdje gdje vam se ne mogu pohvaliti ni vodom ni vazduhom?
Ne treba pretjerivati sa apokaliptičnim predviđanjima, ali nema tog scenarija u kojem Bosnu i Hercegovinu i Srbiju ne očekuje teška devastacija okoliša – dakle, te vode, tog vazduha i tog zelenila – ukoliko se realiziraju ambicije investitora u eksploataciju litijuma i drugih „kritičnih“ metala. A već je postalo izvjesno kako će se te ambicije realizirati po svaku cijenu.
Kome su sirovine „kritične“?
Inače, sami izrazi „kritične rude“ ili „kritične sirovine“ su relativno novi u našem jeziku i uvezli smo ih iz engleskog. Kod nas su se u govoru o rudama ranije uglavnom koristili izrazi poput „strateške sirovine“ ili „rudna bogatstva“. Već iz samog ovog zaokreta u terminologiji se nameće par zaključaka.
Najprije, bez trunke jugonostalgije je jasno kako smo nekad imali državu i sistem koji je imao ideju šta da radi sa rudama i kako na njih treba gledati strateški. Postojala je svijest o tom bogatstvu, znalo se koliko vrijedi ono što imamo, koliko će se toga iskorištavati, u kojim područjima se eksploatacija smije a u kojima ne smije vršiti i – najvažnije – šta će se uraditi sa onim što se iskopa. Strateški se gledalo gdje će se rudariti, gdje će se ruda prerađivati i s kim će se sa ovim resursima trgovati, a to se vidjelo već iz same terminologije.
Drugo, korištenje pojma „kritične sirovine“ koji nije prirodan našem jeziku, ili našim jezicima, jasno pokazuje kome su one kritične – jer nama sigurno nisu. Kritične, odnosno nužne su onima iz čijih smo jezika preuzeli taj izraz. To su oni kojima je prijeko potrebno ono što mi imamo, a što oni ili nemaju ili imaju a ne žele trošiti, budući da zelena tranzicija kojoj teže sa sobom nosi cijenu koju neko mora platiti.
Ko plaća cijenu zelene tranzicije?
Nedavno je na Hrvatskoj televiziji (HRT) prikazan zanimljiv dokumentarni film „Mračna strana zelene energije“ zasnovan na knjizi „Rat za rijetke metale: Mračna strana zelene energije i digitalnih tehnologija“ koju je napisao Guillaume Pitron. U ovom dokumentarcu se prilično jasno prikazuje ko plaća cijenu prelaska Zapada na zelene tehnologije – riječ je uglavnom o sirotinji poput one o kojoj je humoristički govorio Džanko, one koja je hvalila svoj vazduh i svoju vodu sve dok ničim izazvani nisu postali dijelom globalne tehnološke revolucije.
Bilo da je riječ o kineskim seljacima koji umiru od bolesti pluća koje izazivaju štetne čestice, građanima čileanske provincije koji ne mogu živjeti od rudne prašine i kamiona ili afričkim siromasima kojima rudarenje ugrožava i ono malo šuma i pitke vode što imaju, scenario je svugdje isti. Bogate kompanije dolaze u države sa korumpiranim vlastima, koriste manjkavosti sistema kako bi se dočepali njihovih resursa, izvlače dobit ne obazirući se na štetu koju uzrokuju, a političke elite u zemlji dobijaju značajnu pomoć u održavanju piramide svoje vlasti.
To nije ništa što nije viđeno već mnogo puta, samo što ljudi imaju tu sklonost da jasno vide ono što se dešava hiljadama milja daleko, dok im to isto promiče ispred vlastitih očiju. Tako u Srbiji u svega mjesec dana Njemačka može preći put od zemlje sa kojom srbijanske vlasti ni u čemu nisu saglasne i države koju srbijanska štampa optužuje da stvara „haos“ u Beogradu, do partnera koji je „mnogo pametniji od Srbije“. Razlog za ovakvu transformaciju je, naravno, u litijumu zbog kojega se Beogradu u pohode ovih dana spremaju i njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednica Europske komisije, Njemica Ursula von der Leyen.
Na sastanku sa srbijanskim vlastima vjerovatno neće biti riječi o regularnosti izbora ili otuđenosti institucija u Srbiji, što bi bilo zanimljivo sa aspekta približavanja ove države Europskoj uniji. Naprosto, ono što je kritično građanima Srbije nije kritično predstavnicima EU i šta da se radi, svako nek brine svoju brigu.
Šta je interes vlasti?
Niko nije brinuo ni kad je u Federaciji Bosne i Hercegovine, jednom od dva bosanskohercegovačka entiteta vlada prekršila državni ustav i dopustila investitoru u rudarenje u Varešu nezakonitu sječu šume. Doduše, ovu odluku je poništio Ustavni sud BiH ali nije jasno kako će se ona provesti na terenu gdje je šteta već učinjena. No, šta god s njom na kraju bude, ona je jasan signal u kojem pravcu stvari idu, šta je sve vlast spremna učiniti kako bi se povinovala očekivanjima investitora i koliko je spremna braniti interes svojih građana koji ne žele devastaciju njihovog okruženja.
Kako vjerovati onima koji su pali već na prvom ispitu, kako zdravog razuma nasjesti na njihova obećanja o održivom rudarenju u Bosni i Hercegovini uz poštovanje europskih ekoloških normi kad su već u startu pogazili vlastiti Ustav i zakone o zaštiti okoliša? Ili pogledajmo Srbiju – tamošnji predsjednik Aleksandar Vučić kao uslov za pokretanje rudnika litija traži garancije iz EU da će životna sredina biti sačuvana?!? Zar nije posao države da osigura provođenje standarda koje sama određuje umjesto da od lava traži tobožnje garancije kako će brinuti o antilopama?
Naravno da Vučić dobro zna šta radi i da već unaprijed sa sebe i svog režima skida bilo kakvu odgovornost u slučaju ekoloških incidenata koji su i više nego izgledni. Ali, ni Vučić, kao ni premijer Federacije BiH Nermin Nikšić neće učiniti ništa čime bi riskirao gubitak podrške moćnih sila koje stoje iza investitora u rudnike. Zato će im dopustiti da rade što žele i kako žele, da sami vrše i nadzor nad svojim projektima, dok god to podrazumijeva njihov ostanak na vlasti.
I nemojmo se zavaravati da je opozicija nešto bolja. Početnu koncesiju za spomenuti rudnik u Varešu dala je SDA, stranka koja je sad opoziciona, a iako postoji bezbroj tema oko koje se vlast i opozicija u Bosni i Hercegovini ne slažu, oko jedne nema prijepora – to je pitanje rudarenja o kojem se mudro šuti. U zavjeru šutnje su uključeni i brojni prominentni mediji, tako da je jedino na malobrojnim aktivistima preostalo da traže odgovore na pitanja koja je nedavno formulisalo Vijeće za politiku demokratizacije (Democratization Policy Council).
Tri ključna pitanja
Ta pitanja su: da li građani imaju mogućnost da na osnovu svoje informiranosti odobre ili zaustave neki rudarski projekt, postoji li pravni okvir koji će garantirati poštovanje propisa i standarda o zaštiti okoliša i zdravlja ljudi tokom eksploatacije, te kolika je novčana korist za državu i zajednicu od ovih projekata? Naravno da aktivisti nikad neće dobiti jasne i nedvosmislene odgovore u ovom smislu, ali iz razvoja situacije na terenu možemo donijeti određene zaključke koji nisu nimalo ohrabrujući.
Najprije, iz načina na koji je javnost isključena iz davanja saglasnosti na projekt u Varešu, te pogotovo iz načina na koji je sudski riješeno pitanje građanskog bunta u Loznici jasno je da se lokalna zajednica u rudarskim projektima u Bosni i Hercegovini i Srbiji neće pitati skoro ništa. Dakle, učešće ovih zajednica u odlučivanju je upravo obrnuto srazmjerno njihovoj izloženosti mogućim (i izglednim) posljedicama.
Spomenuta presuda Ustavnog suda BiH možda pokazuje da u Bosni i Hercegovini postoji pravni okvir koji će garantirati poštovanje propisa, ali da on djeluje tek nakon što je šteta učinjena. S druge strane Drine, u Srbiji, vlast već unaprijed eskivira odgovornost za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi, prebacujući lopticu na EU i garancije investitora.
Što se trećeg pitanja tiče, nejasno je koliku će dobit države i društva sa obje strane Drine imati od rudarskih poduhvata. Spominju se neke minorne koncesione naknade u jednocifrenim postocima, iako nijedna iole ozbiljna država, nijedna od onih koje se još uvijek sjećaju termina „strateške sirovine“, ne bi pristala na udio manji od dvadesetak posto kroz neko strateško partnerstvo.
Ne nužno vezano za ovu temu, ali zanimljivo je da su vlasti u BiH do sad u brojnim projektima koristile koncept javno-privatnog partnerstva. Nekim slučajem, redovno je riječ o projektima koji se financiraju novcem poreznih obveznika za koje vlast procijeni kako nema dovoljno kapaciteta za njihovo samostalno provođenje, te dio javnog novca rado prepusti privatnom sektoru. Kad su u pitanju mogućnosti da država i društvo nešto zarade u zajedničkom angažmanu sa privatnim investitorima, takvog razmišljanja jednostavno nema i čitava dobit obično završi u privatnim džepovima.
Jasno je, dakle, da će korist od ovih projekata za građane i lokalne zajednice biti minimalna, te da će se ona ogledati u minornim taksama i naknadama, te otvorenim radnim mjestima. Uvredljiva su obećanja o povećanju kvalitete života platama rudarskom sektoru jer čak i u najrazvijenijim državama poput Njemačke plate rudara ne izlaze iznad prosječnih primanja. Nigdje na svijetu rudari nisu baš sinonim za dobrostojeću klasu, a uslovi rada i plate kakve se mogu očekivati u balkanskim rudnicima sigurno nisu nešto što bi ohrabrilo mlade i motiviralo ih za ostanak.
Kakva je prava korist od rudnika?
Međutim, postoji jedna dimenzija koristi od rudarenja multinacionalnih kompanija na Balkanu koja se olako previđa…
Vjerovatno se toga mogu sjetiti samo medijski i politički profesionalci, budući da je riječ o jednoj izjavi staroj dvadesetak godina koju je dao tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Adnan Terzić. U vrijeme kad je on obavljao ovu funkciju servis YouTube je tek pokrenut, pa ta izjava ne postoji u digitalnom prostoru, a riječ je o Terzićevom odgovoru na reportersko pitanje „kada će konačno prestati krize u Bosni Hecegovini“? Kao što je nemoguće doslovno replicirati postavljeno pitanje, tako je i odgovor koji je de facto premijer dao u polušali moguće samo parafrazirati: „Onda kada se rasproda sve što imamo.“
Vjerovatno ni sam Adnan Terzić nije slutio koliko će se njegova izjava ispostaviti vizionarskom samo dvije decenije kasnije. U želji da zadrže vlast, balkanski lider su poslovično spremni rasprodati porodično srebro svojih država, ali je došlo vrijeme da to srebro zajedno sa drugim metalima i bukvalno rasprodaje, a da za njega s druge strane postoje jako raspoložene mušterije.
Ovih dana te litijske mušterije dolaze u Beograd, grad u kojem je sada već davne 1989. godine, obraćajući se Skupštini Jugoslavije Ante Marković izgovorio poznatu rečenicu: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi.“
Možda je ova rečenica citirana bezbroj puta, ali ona tek ovih dana dobija svoj puni smisao. Iako se Marković referirao na periferiju u prenesenom značenju te riječi, danas nam se očito sprema žestoko suočavanje sa realnošću toga šta znači biti periferija Europe i u prenesenom i u doslovnom smislu, te šta znači biti dovoljno daleko od EU da bi se uživale mogućnosti koje mi vidimo u njoj, a u isto vrijeme dovoljno blizu da bi ona iskoristila mogućnosti koje vidi kod nas.
Kolonizacija kao pacifikacija
Čini se kako je došlo vrijeme konačne naplate svih zabluda koje su narodima na Balkanu prodavane u posljednjih trideset godina, i ni u čemu se to neće ogledati tako kristalno jasno kao u rudarskim investicijama. Približavamo se trenutku kada će sva priča o patriotizmu, domovini, narodu, identitetu i vjeri nepovratno završiti pod gusjenicama bagera i divovskim točkovima dampera na kopovima litija, olova, aluminija, srebra i drugih metala.
Sve to „tlo natopljeno krvlju naših pradjedova“ i „zemlja koju nećemo dati ni po koju cijenu“ biće utovareno u vagone i otići će prugama za koje ćemo kredite otplaćivati onima u čijim će zemljama završiti naše rude, a onu „našu djecu i unuke“ kojima smo se godinama zaklinjali na kopovima će zamijeniti radnici kojima su plate u BiH primamljive kao što su to nama i našoj djeci one u Njemačkoj i drugim zemljama Zapada. Kad naše tlo ne bude naše, i kad naša krv ne bude naša, tada će konačno i prestati krize, a naspram mogućnosti bilo kakvog novog rata stajaće multinacionalne kompanije koje neće dozvoliti nikakvu šansu da nešto izgube u eventualnom ratu nestašnih balkanskih plemena – ili onog što od njih preostane.
Zbog toga su nam rudnici prijeko potrebni – da nas konačno zaštite od nas samih i da za sva vremena ogole licemjerni balkanski patriotizam i licemjernu ljubav prema domovini koja traje dok god joj ne trebamo platiti kakav porez ili dok ne trebamo ustati da zaštitimo njene ljepote. Da nam konačno fakturišu sve ono što su radili ljudi za koje smo glasali, da podvuku crtu ispod korupcije, nepotizma, stranačkih imenovanja, lažnih diploma, degradacije obrazovanja, i da iskoriste sve ono što pruža odsustvo institucija koje nismo htjeli, mogli ili znali izgraditi.
Da li je to kolonizacija? Možda. Svi elementi su tu – iskorištavanje slabosti sistema, eksterno osiguravanje opstanka loših vlasti, ignorisanje volje građana, bezočna eksploatacija prirodnih bogatstava… Ali šta da se radi – nije da se nije moglo predvidjeti kako je kolonizacija jedini ishod kojem su se mogli nadati narodi koji se godinama u ophođenju sa drugim grupama i unutar vlastitih grupa ponašaju kao primitivna plemena.
Ali, ne treba očajavati. Barem ćemo učiniti uslugu Zapadu pomažući im da našim „kritičnim sirovinama“ ostvare tamošnju zelenu tranziciju. Nama ostaje samo da gledamo njihovu zelenu tranziciju i ove naše nekritične sirovine raznih boja kakvih imamo napretek i kojima možemo zahvaliti što ćemo još dugo vremena ostati tamo gdje smo odavno zaglavili.
