U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine se večeras (četvrtak, 23. maj 2024.) u 19:00 h otvara izložba „Labirint devedesetih“. Cilj ove izložbe je novo sagledavanje decenije koja je promijenila tokove života miliona ljudi na ovim prostorima (ali i globalno) i čije posljedice osjećamo i danas, možda više nego ikad. Ona je plod trogodišnjeg istraživanja, rada i saradnje pojedinaca, stručnjaka, aktivista i partnerskih organizacija iz zemalja bivše Jugoslavije okupljenih oko inicijative Muzej devedesetih, a autorski je potpisuje tim kojeg čine Dubravka Stojanović, Igor Štiks i Dejan Ubović.
Ovom prilikom smo o samoj izložbi, ali i o naslijeđu devedesetih i njegovom utjecaju na našu današnjicu, razgovarali sa jednim od koautora – Igorom Štiksom, univerzitetskim profesorom i nagrađivanim književnikom.
OBJAVI.BA: Autore izložbe uglavnom poznajemo kao ljude od pisane riječi, jezika i historije. Kako je došlo do nastanka ove izložbe, odnosno do ovakvog vida prezentacije onoga čime se godinama bavite kao književnici, historičari, naučnici i aktivisti?
ŠTIKS: I Dubravka Stojanović, koja je historičarka, i ja, ali i Dejan Ubović kao kulturni menadžer i direktor kulturnog centra GRAD, smo se složili da nam je potrebna nova forma kroz koju ćemo sagledati devedesete. U posljednjih dvadeset pet godina smo probali razne stvari, od teksta, videa, dokumentarca, filma, ali smo shvatili da je izložba forma koja će na najproduktivniji način spojiti činjenice, određenu vrstu interpretacije tih činjenica, vizualne materijale koji govore o najvažnijim aspektima devedesetih – a oni ne uključuju samo ratne ili samo političke aspekte već i kompletnu društvenu, ekonomsku i kulturnu transformaciju koja se dogodila tih godina – i koja će, konačno, imati direktnog efekta na samog posjetitelja.
Dakle, posjetitelju se ne daje pasivna uloga u ovom labirintu, on nije tu samo da bismo mu prenijeli znanje, on je tu da na osnovu izloženih eksponata sam donese zaključak o toj epohi – zašto je ta dekada i dalje odlučujuća u našim životima, kako se konačno suočiti sa tim problemima koje smo naslijedili otada i koji nam se stalno vraćaju kao bumerang, i kako konačno izaći iz te epohe, kako je „pospremiti u jedan muzej devedesetih“ i upravo zato smo našu inicijativu nazvali „Muzej devedesetih“.
OBJAVI.BA: Kad kažete da posjetitelj treba sam donijeti zaključak o toj epohi – koliko možemo očekivati da će se ljudi koji vide izložbu stvarno suočiti sa njenim sadržajem, a koliko da će u njoj samo tražiti potvrdu svojih predodžbi i uvjerenja?
ŠTIKS: Izložbe kao forma, naravno, nisu knjige koje biste trebali pročitati od prve do posljednje stranice, i doista se posjetitelji prema svojim interesima – pa i pažnji – fokusiraju na određene eksponate ili čitaju određene tekstove na izložbi. Sigurno je da ono što mi očekujemo jeste da se koncepcija tog vremena kod posjetitelja „poljulja“ sa materijalima koji im nisu bili poznati. Naprimjer, da sa pričama koje smo donijeli na izložbu a koje su manje poznate, zatim sa eksponatima koje smo namjerno pozicionirali zajedno vide kakav je život bio na „onoj drugoj strani“ u isto to vrijeme, pa da donesu neku sasvim novu interpretaciju događaja.
Iskustva sa beogradske pilot-izložbe su potvrdila da ona izaziva snažnu emociju, radoznalost i potvrđuje važnost drugačijeg promišljanja tih godina. Neki od mlađih posjetitelja su u knjizi utisaka napisali: „Došli smo na ovu izložbu da upoznamo svoje roditelje.“ Zapravo, izložba je potvrdila, a i naš dosadašnji rad to potvrđuje, da postoji neka vrsta međugeneracijskog sukoba i razdora na razini razumijevanja šta se to dogodilo svima nama koji smo sada stariji od četrdeset godina i na koji način nas je to formiralo. Imali smo dosta iznenađenja, pogotovo kod mlađe publike i pogotovo sa sadržajima koji nisu bliski nekome ko odrasta u Beogradu. Opsada Sarajeva sigurno nije činjenica koja im je bila prezentirana ili o kojoj bilo šta znaju, odnosno i ono što im se nudi je nacionalistička interpretacija. Mnoge fascinira šta se to događalo negdje drugdje, a drugi upoznaju vlastitu sredinu. Imamo jako puno sukoba, što ovih međugeneracijskih, što interpretacijskih, i konačno imamo ljude koji su proživjeli ista iskustva a doživljavaju ih ili ih s distancom tumače na različite načine.
OBJAVI.BA: Među eksponatima na izložbi je i zid, odnosno pano, gdje su na vremenskim crtama poredani događaji koji su na Balkanu i u ostatku svijeta obilježili pojedine godine iz devedesetih. U kontekstu izložbe – da li su ljudi svjesni te shizofrenije, tih paralelnih svjetova iz devedesetih koje možda najbolje odslikava replika „ja sranja u Ruandi“ iz „Ničije zemlje“ Danisa Tanovića, odnosno da li su svjesni toga gdje smo u devedesetima bili mi a gdje je bio svijet i, također, gdje smo danas mi a gdje je svijet?
ŠTIKS: Naše istraživanje je pokazalo da nisu svjesni i da smo mi jako fokusirani na svoje devedesete iako smo i tada komunicirali sa svijetom. Iz Zagreba ste mogli otići u Ljubljanu na koncert Nirvane, u Sarajevo su dolazili i vijesti, i novine, i filmovi, zatim u Srbiji pod sankcijama su se gledali i blockbusteri i slušala muzika, prodirale su informacije… Dakle, mi ne možemo reći da smo mi bili izolirani od tog svijeta, međutim taj fokus samo na nas učinio nas je pomalo neosjetljivim i na tu Ruandu, i na Alžir, i na Meksiko, i pogotovo na post-socijalistički svijet, naročito na post-sovjetsku zonu. S druge strane, mislim da izložba dobro pokazuje – pogotovo današnjem posjetitelju, domaćem i stranom – koliko su naše devedesete zapravo najavile svijet koji dolazi, da mi nismo bili samo incident.
OBJAVI.BA: Ovaj razgovor vodimo u Historijskom muzeju BiH iz kojeg gledamo Trebević, mjesto odakle je Eduard Limonov pucao po Sarajevu. Ako o našim devedesetim govorimo kao o najavi svijeta koji dolazi, možemo li rat na Balkanu smatrati kao testni poligon za ovo što sad gledamo u Ukrajini, i da li je agresija na Ukrajinu nagovještaj nečeg što nas očekuje. Da li bismo zbog lošeg talenta za fokusiranje na bitno za trideset ili četrdeset godina mogli gledati sličnu izložbu „Labirint dvijehiljadedvadesetih“?
ŠTIKS: Učimo li išta? Pa neki elementi su sigurno bili najavljeni, naprimjer ratovi koji se vode protiv civila, teroriziranje gradova, određeni tipovi hibridnih oblika vojnih i paravojnih djelovanja… Najavljen je jedan svijet fragmentacije i tribalizma, što se već pokazalo ovdje devedesetih. Svijet je tada smatrao da smo mi i Ruanda incident istorije koja ide naprijed u neoliberalni kapitalistički raj. Nakon određenog vremena uvidjeli su da to baš i nije tako. Nama, naravno, mnoge stvari danas izgledaju kao nešto što smo već proživjeli, ali opet moramo uzeti u obzir da mi moramo pokušati razumjeti današnji svijet da bismo razumjeli što će se ovdje događati, jer smo njegov dio, te da će neki novi sukobi – kojih, nadamo se, neće biti na Balkanu – korespondirati sa tim sadašnjim vremenom, a ne samo sa „našim“ devedesetima. Svijet je doista izašao iz dvadesetog vijeka klasičnih međunarodnih odnosa, pa se moraju uzeti u obzir brojni nedržavni i subdržavni, paradržavni i transnacionalni akteri koji u njemu danas djeluju.
Postavili ste pravo pitanje – zašto smo mi i dalje mentalno zarobljeni u samim devedesetima pa nam se stalno vrte isti ideologemi i ličnosti i slogani i simboli kao i devedesetih? Zato što nove imaginacije nemamo. Nova imaginacija koja bi redefinirala naslijeđe devedesetih, na žalost, ne postoji.
OBJAVI.BA: Takve devedesete o kojima govorite su vrijeme kada je Fukuyama „svirao kraj povijesti“. U međuvremenu se i on stigao predomisliti a mi smo, dakle, još uvijek tamo gdje smo bili?
ŠTIKS: Zato i govorimo o „dugim devedesetima“. Ako biste uzeli u obzir dekade koje su odredile povijest ovih naših prostora ili našu savremenost, vidimo da su to i dalje četrdesete i devedesete. Nažalost, to nisu sedamdesete. Vidimo također da nam ni prva dekada dvijehiljaditih niti dvijehiljadedesete ne govore baš toliko puno – ali nam i dalje, izgleda, izrazito puno govore četrdesete i devedesete. One, naravno, imaju intimnu korespondenciju jer se tiču etnonacionalističkih politika, s tim da se na kraju četrdesetih otvorila neka budućnost u jednom drugom ključu – bio je to socijalistički projekt – dok mi taj drugi ključ nismo našli pa se vrtimo i dalje u tom istom labirintu.
Istovremeno, na Balkanu se dešava demografski kolaps koji obesmišljava cijeli koncept nacionalne države zbog kojeg je ovdje proliveno puno krvi. Mi, dakle, živimo pod pritiskom koncepta kojem je istekao rok trajanja.
OBJAVI.BA: Demografski kolaps kojeg spominjete je očit, a nedostatak radne snage se već nadoknađuje uvozom. Hoće li se teorija o zamjeni stanovništva koja je plod koncepta o kojem govorite na kraju pokazati kao „samoostvarujuće proročanstvo“ i konačna posljedica etnonacionalizama devedesetih?
ŠTIKS: Ta desničarska teorija je pretjerivanje. Uvijek smo u povijesti imali kretanje i mijenjanja stanovništva, upravo je na Balkanu to uobičajena stvar. Nikada se neće desiti, kao što se nikada nije ni desila, kompletna zamjena stanovništva, nego su se uvijek različite populacije miješale na najrazličitije načine i jednog dana će se stvoriti – i to je ono što je nacionalistima teško podnijeti – neki novi identiteti, neke nove političke organizacije, i možda će se zamišljati neke nove države. Da li će se koristiti neka imena koja su bila korištena u prošlosti ili koja koristimo danas – moguće je, ali bit će i nekih drugih, trećih, nekih sasvim novih asocijacija, transnacionalnih koje će Balkan zahvatiti na za sada nepredvidive načine. Mi se moramo suočiti, zapravo, da je to budućnost i to ne tako daleka.
OBJAVI.BA: Izložbom je obuhvaćeno i nešto što se može nazvati medijskom pripremom, ili bar medijskim uvodom u ratove devedesetih, ali ste kao kontrapunkt tome stavili i kritiku koncepata koji su doveli do rata kroz humor, testove i karikaturu iz tog vremena. Kako vidite ulogu medija u svemu tome?
ŠTIKS: Važno je reći, da se ne uplaše posjetitelji, kako ovo nije izložba samo o ratovima i sukobima. Ona je izložba koja nam pokazuje svakodnevni život, koja nam pokazuje noćni život, koja nam pokazuje da su se djeca rađala i da smo se isto tako i smijali i zaljubljivali u tim devedesetima. Važno nam je da prikažemo život tih društava koji je donekle bio u sukobu sa dominantnim narativima. Mediji su, sasvim jasno, tu odigrali veliku ulogu. Oni su pripremali rat tako što su državne televizije već bile pod vlašću novih gospodara, one su tendenciozno izvještavale, one su stvarale atmosferu straha, one su demonizirale druge, insistirale na ugroženosti svojih grupa…
Međutim, neki vrlo hrabri ljudi su se suprotstavili tome, i mi upravo imamo čitav pano o nizu nezavisnih medija koji su se kritički obračunavali sa realnošću, bilo da se radi o Feral Tribuneu, ili tadašnjem Radio B92 u Srbiji, o sarajevskom Radiju Zid, BH Danima, zatim Arkzinu ili Radiju 101 u Hrvatskoj. Bila je nevjerovatna eksplozija tih opozicionih medija koji su izražavali jasnu želju da žive u slobodnom i demokratskom društvu. Dvijehiljadite smo mislili da smo sa promjenama u Hrvatskoj i Srbiji konačno izašli iz devedesetih i da nas čeka neka bolja budućnost unutar Europske unije. To je trajalo nekih desetak godina i onda smo počeli gubiti vjeru u to da će nam EU riješiti probleme. I to nas opet dovodi do ovog sadašnjeg stanja zbunjenosti i istinskog osjećaja labirinta naše realnosti.
OBJAVI.BA: Da li je pretjerano reći da su ta zbunjenost i taj osjećaj labirinta ilustracija onoga što je svojevremeno Churchill mislio kada je Britancima poručio da uživaju u ratu jer će mir biti nešto strašno? Koliko je to primjenjivo na naše devedesete i na našu današnjicu?
ŠTIKS: Mogli bismo uzeti zaozbiljno taj izraz jer mnogi također kažu kako smo u ratu „bili bolji ljudi“. Naravno, oni pri tome misle na činove solidarnosti i ljudskosti koji su nas na neki način spasili kao ljude. Kad je došao mir, nije došao samo mir nego nije bilo povratka na ono što smo poznavali i što je nepovratno izgubljeno u ratu. Zaboravili su nam reći da je došao kapitalizam neoliberalnog tipa i da će nas on individualizirati, atomizirati, učiniti strancima samima sebi, učiniti nas ljudima opterećenima konzumerizmom i individualnim prosperitetom. Otud osjećaj te crne ili crnohumorne nostalgije za ratnim vremenima.
OBJAVI.BA: Ovo je glavna izložba nakon pilot-izložbe u Beogradu, i u Historijskom muzeju BiH će stajati do sredine septembra. Da li se planira njeno postavljanje i u drugim gradovima, budući da je riječ o iznimno zanimljivoj postavci koja daje dragocjen i potreban uvid u devedesete na Balkanu?
ŠTIKS: Beogradska izložba je imala oko trideset posto manje eksponata i na neki način je testirala naš koncept. Sarajevska izložba predstavlja, da tako kažemo, možda i buduću stalnu postavku Muzeja devedesetih – ona je proširena, ona je razvijena i konceptualno i materijalno, a mi se nadamo da će ova izložba putovati i u Hrvatsku. Također, planiramo osmisliti i koncept za jednu mobilnu izložbu koja bi išla i u manje gradove kako bi, zapravo, otvorila ovu temu za javnost.
