Na svjetskoj političkoj sceni svjedočimo novitetima u svrhu poboljšanja životnog standarda svih osoba na svijetu. Ulogu promotera ljudskih prava i poboljšanja životnih standarda preuzele su Ujedinjene nacije, a sam proces poseban zamah dobio je usvajanjem Ciljeva održivog razvoja u kojem su se našle razne teme – zaštita okoliša i klimatska akcija, zaštita voda, rodna ravnopravnost, borba protiv siromaštva i gladi.
No, zanimljiv razvoj događaja desio se početkom 21. stoljeća na prostoru Južne Amerike. Naime, autohtoni narodi regije podno planinskog lanca Anda stoljećima živi i njeguje tradiciju koju nazivaju različitim imenima – sumak kawsay, suma kamana, kume mongen, shiir waras, nande reko i buen vivir. Filozofija je to koja nudi kritiku zapadnih modela razvoja koji naglašavaju materijalizam i ekonomske principe zasnovane na potražnji. Glavna karakteristika filozofije buen vivira ili „dobrog života“ jeste sklad između čovječanstva i prirode, zajednica i kolektiva, koji se pozicioniraju iznad individualizma koji se njeguje u “zapadnim” kulturama.
Ekvador i Bolivija koncept buen vivira uključili su u svoje ustave 2008. i 2009. godine i od tada se on, kada god je to moguće, uključuje sve politike, a najčešće se to tiče prava na vodu i hranu, zdrav okoliš, informacije i komunikacije, kulturu i nauku, obrazovanje, život i smještaj, zdravlje i rad i socijalnu sigurnost. Prethodno pomenuti Ciljevi održivog razvoja u direktnoj su vezi sa principom buen vivira iako kritičari načina na koji se na globalnom nivou posmatra i implementira „razvoj“ kažu da Ciljevi ipak ne oslikavaju dovoljno dobrobit svih osoba i da je princip buen vivira uključen „tek onako“. No, kako god – ipak se o ovome govori i jedan način života i tradicija naroda pojavljuju se na svjetskoj sceni kao potencijalno rješenje za globalne krize i svjetska zajednica zna za njih.
U Bosni i Hercegovini postoje riječi sa sličnim značenjem – merak i ćejf. Zašto merak i ćejf nisu naše politike i uvrštene u ustav Bosne i Hercegovine da svi vodimo bajan život i brinemo se o nama samima i okolini? Eh, merak i ćejf u BiH su zasnovani na ispijanju kafe, često zbog nezaposlenosti i besposlenosti, a najvažnije tajne i spletke dijele se i planiraju upravo u situacijama kada neko ćejfi. Cigara, kafa, rahat lokum, kafana, večere, pića, hoteli. A samo nam je, jadnima, taj lokum rahat.
Ne, ne govorim zapravo o uvrštavanju meraka i ćejfa u zvaničnu politiku, iako su tu odavno u incognito modu. Rahatluk jeste nacionalna politika u BiH – ali samo za određenu kastu. Politička vrhuška uživa. Naši političari i političarke žive ćejf i merak kao zvaničnu politiku. Komotno bi mogli poslati Ujedinjenim nacijama za sljedeće zasjedanje saopštenje o našem buen viviru i tome kako su merak i ćejf krucijalni… za njihov opstanak.
Narodni merak i ćejf davno su sjećanje jer kako živjeti dobar život ako je potrošačka korpa za juli 2023. godine iznosila više od 2.800 konvertibilnih maraka, a prosječna plata 1.244 konvertibilne marke? Kako živjeti dobar život kada Isakovi ili Isaci (nisam sigurna kako se kaže u množini) iz Zenice bivaju imenovani kako ko stigne, bez ikakvih kompetencija i prethodnog iskustva, a mladima za staž u institucijama traže krilo jednoroga i pero ptice dodo? Kako živjeti dobar život kad nas handri kako ko stigne a mi šutimo i trpimo jer su naši, pa makar bili i najveći lopovi koje je ovo malo države vidjelo? Kako živjeti dobar život kad političari i političarke, izabrani i oni manje izabrani, ignoriraju naše pozive i zahtjeve za objašnjenjima bilo čega iz domene njihovog rada, osjećajući nula odgovornosti prema onima koji ih plaćaju?
Lako. Pristavi kah/f/vu. Zapali cigaru. Uživaj u jedinome što je rahat u ovoj državi – lokumu. Bosanski buen vivir neka ostane u rukama dizača istih, a mi ćemo sanjati Ekvador i Boliviju.
