Mensur Verlašević je akademiju likovnih umjetnosti završio prije tačno pedeset godina u Zagrebu, u klasi profesora Alberta Kinerta. Pola stoljeća njegovog rada kao akademskog slikara krunisano je retrospektivnom izložbom Verlaševićevih grafika, crteža i slika u njegovom rodnom Visokom, u sklopu 21. izdanja „Dana Zaima Muzaferije“.
OBJAVI.BA: Za početak, kako jedan grafičar nakon pet decenija rada napravi krug u kojem počne od grafike i drvoreza pa preko crteža na kraju završi u akrilu?
VERLAŠEVIĆ: Pa, to je po mom mišljenju jedan normalan put. Često se zna desiti da neki umjetnik bilo koje vrste i bilo čime da se bavi odmah u početku napravi nešto što je primamljivo ili što je finansijski i to nastavi, ne zanima ga ništa drugo. Ja sam uvijek bio protivnik toga, ja istražujem, jer čovjek živi da istražuje, umjetnik živi dok istražuje.
Od grafike sam krenuo, grafiku sam završio na akademiji u Zagrebu i mislio sam da ću kad završim akademiju nastaviti profesionalno se baviti grafikom. Međutim, grafika je specifična tehnika i tehnologija i atelje mora biti adekvatno pripremljen za to. Ja to nisam bio u mogućnosti, a crtež i olovka su mi bili najprirodniji. To je toliko u mene ušlo da sam se crtežom bavio četrdesetak godina.
Tek zadnjih nekoliko godina sam počeo da slikam i ja sam faktički mladi slikar (smijeh).
OBJAVI.BA:Na ovoj retrospektivnoj izložbi se jasno vidi taj razvojni put – ali u drvorezima iz sedamdesetih se vidi odsjaj poetike Maka Dizdara, u crtežima iz osamdesetih vide se stare bosanske kuće, noviji akrili su puni motiva bosanskih ćilima… Motiv Bosne je konstanta.
VERLAŠEVIĆ: Srce je od prvog dana bosansko. Kad sam bio na akademiji u Zagrebu moje srce je bilo još više bosansko. Jer ja sam Bosanac od glave do pete. Volim ovu zemlju i kroz moje slike od samih početaka pa do danas se to vidi. Kad je počeo rat prvo sam doživio šok a onda se pokazao prkos. Bio sam užasnut tim urbicidom, namjernim urbicidom koji je kasnije završio i genocidom i normalno da se to sve pretočilo i u moje slike.
OBJAVI.BA: Akademiju u Zagrebu ste upisali 1969. godine, kada sarajevska akademija još nije postojala. Kako ste se u ta vremena odlučili iz Visokog otisnuti na takav životni put?
VERLAŠEVIĆ: Nije bilo lako ali čim sam upisao srednju školu primjenjenih umjetnosti ja sam sebe vidio kao slikara, kao umjetnika. Jeste bilo teško, bilo je jako teško upisati akademiju jer su postojale samo u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Dvadeset miliona duša u bivšoj Jugoslaviji a samo tri akademije. Prvo sam konkurirao u Beogradu i moja je sreća što me nisu primili ni na prijemni. Bila je takva gužva da su pravili selekciju i za prijemni ispit. Nisam prošao, ali je bila razlika u terminima u Beogradu i Zagrebu, tako da sam uzeo dokumenta i odmah sjeo na voz za Zagreb. Tamo sam položio i na kraju i diplomirao.
OBJAVI.BA: Kako vidite položaj u kojem se nalaze kultura i umjetnost danas u poređenju sa tim vremenima?
VERLAŠEVIĆ: Ne može se porediti, prije je umjetnost bila daleko više cijenjena. Sada je kultura na margini, općenito i ne samo kod nas u gradu nego u cijeloj državi. Ako od nekud treba skidati lovu – kultura je prva na redu. Nažalost, tako je. Međutim, mi kulturni radnici se borimo koliko možemo ali kulturne institucije su pred zatvaranjem, radi se na tome da ne bude kulture i da je što manje „državne“ kulture.
OBJAVI.BA: Šta za vas znači ova retrospektivna izložba koju gledamo u vašem gradu na festivalu posvećenom vašem sugrađaninu Zaimu Muzaferiji?
VERLAŠEVIĆ: Znači mi sve. Za jednog umjetnika retrospektiva znači sve. Pedeset i više godina. Kad kažem „pedeset plus“ tu mislim na prvu moju izlagačku djelatnost koja je bila 1971. kada je zvanični žiri izabrao moj rad za izložbu , a pedeset je godina kako sam završio akademiju. Ovo je kruna moje izlagačke djelatnosti, što u Bosni što u inostranstvu, a posebno mi je drago što su „Dani Zaima Muzaferije“ prožeti našim visočkim kulturnim stvaralaštvom. Za mene je ovo sve.
