Kimberley D. McKinson, Sapiens.org
Tridesetog maja 2020. godine sam pratila lansiranje letjelice SpaceX Crew Dragon iz kosmodroma Cape Canaveral na Floridi. Riječ je o prvoj svemirskoj letjelici koja je lansirana sa američkog tla u zadnjoj deceniji i koja je trebala nagovijestiti novu eru kolonizacije svemira.
Dok sam na TV-u gledala astronaute u futurističkim dizajnerskim odijelima kako se spremaju za polijetanje, preplavila su me sjećanja na moje djetinjstvo na Jamajci. Kao djevojčica sam devedesetih provodila sate listajući svoje dječje enciklopecije, a naročito mi je draga bila jedna debela knjiga veselih boja na kojoj je pisalo Naš svemir. U nju sam znala biti zadubljena satima, zaronjena u zvijezde i uživajući u svojoj opsesiji planetama i crnim rupama.
Kratko nakon lansiranja SpaceX-a, iz razmišljanja su me trgnule riječi predsjednika Donalda Trumpa koje su dopirale iz televizora. Držeći govor svjetini koja se okupila zbog lansiranja, objavio je: „Sjedinjene Države su povratile svoje prestižno mjesto svjetskog lidera.“
Predsjednikov uobičajeni govor pun općih mjesta o američkoj veličini tog je dana na Cape Canaveralu zvučao naročito šuplje. Upravo u tom momentu, stotine hiljada Amerikanaca je protestovalo zbog groznog ubistva Georgea Floyda kojeg je usmrtila policija. U osam minuta i četrdeset šest sekundi njegove smrti stale su sve najgore pukotine Amerike.
Čak ni kao djevojčici, za mene nije bilo moguće da predugo lutam u maštanjima o tome kako ću postati astronautkinja. Uvijek sam, na svoj dječiji način, bila svjesna svoje nebitnosti ovdje na Zemlji. Dok sam odrastala, vidjela sam kako izgleda kad propadne porodični biznis, kad izgubiš dom, i kad gledaš izgubljenog oca kako očajnički traži posao u Americi. Moji lični gubici su u Jamajci samo dio statistike, budući da se cijela zemlja muči sa ekonomskom nesigurnošću, kriminalom, migracijama, i svim onim što u vrijeme intenzivne globalizacije sa sobom nosi pridjev „postkolonijalno“.
Čudesa Univerzuma, kako sam naučila, nisu me mogla zaštititi od nedaća u svijetu oko mene.
I tako, tog kristalno čistog majskog popodneva, zatekao me taj kontrast dvije dobro poznate slike: na Cape Canaveralu su Amerikanci gledali u zvijezde kako bi zamislili utopijsku budućnost čovječanstva u svemiru, dok su se njihovi sunarodnjaci u isto vrijeme suočavali sa distopijskim podzemljem anti-crnačkog rasizma.
***
Još uvijek nisam ostvarila svoj san iz djetinjstva o putovanju u svemir. Doduše, jesam otkrila antropološku galaksiju nakon što sam kao tinejdžerka napustila Jamajku i uputila se u SAD u potrezi za novim intelektualnim granicama.
Danas, kao crnoj antropologinji koja živi i radi u New Yorku, moja pozicija u svijetu se značajno promijenila. Ali, moj naučni rad me i dalje veže za Jamajku iako sam poodavno otišla sa nje. Moj rad se bavi time kako kriminal i nesigurnost u Kingstonu imaju utjecaja na društveni život ovog grada, prijestolnice Jamajke.
Sa moje lične i intelektualne tačke gledišta, dva historijska događaja od 30. maja – euforična misija SpaceX-a i žestoki protesti protiv rasizma – ne izgledaju suprotstavljeni. Naprotiv, neporecivo su povezani.
Kako bi Amerikanci trebali shvatiti cilj kompanije SpaceX o kolonizaciji svemira u svijetu koji je neizbrisivo obilježen ubistvom Georgea Floyda? I da li će buduća era kolonizacije svemira biti pravedna i jednaka za sve?
Kompaniju SpaceX je 2002. osnovao milijarder i ulagač u tehnologiju Elon Musk, i ona je sada lider u poljima povezanim sa kolonizacijom svemira. Musk insistira na tome da je jedini način da se osigura opstanak ljudske civilizacije taj da ona postane multiplanetarna. Kako bi se ostvario taj cilj, Musk želi uspostaviti koloniju na Marsu koja će raditi na tome da se na crvenoj planeti stvore uslovi za život nalik onima na Zemlji.
Razlog za ovo leži u strahu kako bi neka kriza poput klimatskih promjena ili nestašica resursa – bilo prirodna ili kao rezultat djelovanja čovjeka – mogla od Zemlje napraviti mjesto na kojem život više ne bi bio moguć. Jednostavno rečeno, vizija kojom se vodi SpaceX kao odgovor na buduću nesigurnost planete Zemlje vidi stvaranje i održavanje sigurnosti za ljude na Marsu.
Istraživanje svemira nije i nikad nije bilo politički neutralno
Međutim, godina 2020. je na tragičan način pokazala kako Afroamerikanci i još neki ljudi na Zemlji ne moraju nesigurnost i negostoljubivost ove planete zamišljati kao neku buduću mogućnost. Umjesto toga, oni ih žive iz dana u dan.
Nadalje, nedavni protesti Black Lives Matter i njihovo širenje na veće gradove širom svijeta podsjetilo je ljude kako pipci rasizma dopiru i izvan granica SAD. Ovaj pokret nije samo krik Amerike. On je globalni pokret koji progovara o planetarnoj krizi čiji su korijeni u dugogodišnjem historijskom poricanju ljudskosti crnaca.
Iako je SpaceX privatna kompanija čiji je pogled uperen u kolonizaciju i stvaranje okoline za život van naše atmosfere, debata o rasizmu se i nje itekako tiče. Istraživanje svemira nije i nikad nije bilo politički neutralno pitanje.
Kako nas uči historija trke u osvajanju svemira, san o njegovoj kolonizaciji je uvijek bio usko vezan sa narativima o dominaciji i veličini. U SAD, osoblje NASA-e su kroz historiju većinom činili muškarci bijelci. Kako je to u svom revolucionarnom eseju o afrofuturizmu opisao Mark Dery, takvi ljudi su izgledali kao da vjeruju kako kreiraju, posjeduju i kontrolišu „nestvarnost budućnosti“.
Ovi narativi se ne razlikuju od onih o euro-američkoj kolonizaciji na Zemlji, a koji predstavljaju priču o izrabljivanju, izopćavanju i dehumanizaciji crnaca, drugih obojenih ljudi i domorodaca u korist istraživanja, avantura i širenja bijelih ljudi.
Današnji nosioci kolonizacije svemira jesu milijarderi koji su osnovali vlastite svemirske kompanije – Musk (SpaceX), Jeff Bezos (Blue Origin) i Richard Branson (Virgin Galactic). Dakle, to više nisu politički lideri ideološki suprotstavljenih država kao što je to bio slučaj u Hladnom ratu. Međutim, još uvijek je riječ o privilegiranim i bogatim bijelcima.
Njihova nastojanja da koloniziraju Mars i njihove fantazije o budućnosti ljudske vrste treba shvatiti u kontekstu rasne dimenzije historije kolonizacija na Zemlji.
***
Za Afroamerikance, pitanja rase i rasizma su uvijek bili avet koja je lebdjela nad američkim programom istraživanja svemira. Taj sentiment je najbolje uhvatio pokojni pjesnik, muzičar i pisac Gil Scott-Heron u svojoj poemi „Bjelko na Mjesecu“ (Whitey on the Moon) u kojoj kritikuje program Apollo:
Seku Nell mi je ujeo štakor
(dok je Bjelko na Mjesecu)
Otekli su joj lice i ruke
(a Bjelko je na Mjesecu)
Nemam čime platiti doktora
(ali je Bjelko na Mjesecu)
Otplaćivaću račun i za deset godina
(dok je Bjelko na Mjesecu)
Kao što ovi stihovi poručuju, za mnoge Afroamerikance program Apollo nije predstavljao fantastičnu predodžbu tehnološkog napretka čovječanstva. Čak ni slijetanje na Mjesec nije moglo zamagliti bolnu realnost društvene patnje koja je stoljećima nagrizala tijela i psihe Afroamerikanaca i koja je dovela do uzavrele ere borbe za građanska prava šezdesetih.
Vadeći američki svemirski program iz domena fantazije, Scott-Heron podsjeća na suprotno – kako su su i program Apollo i američka svemirska utrka, onakvi kakve ih je zamišljao Bjelko, bili duboko povezani sa socioekonomskom obespravljenošću crnaca i rasnom nejednakošću.
U trenucima u kojima su se SpaceX-ovi astronauti udaljavali od Zemlje, odzvanjale su Trumpove riječi: „Put u svemir nije samo tehnološki poduhvat. On je i moralni poduhvat – mjera vizije nacije, njene snage volje, njenog mjesta u svijetu.“
U svijetu nakon Georgea Floyda, SAD će se bez sumnje morati snažno suočiti sa time kako je podbacila u svojim najvišim moralnim standardima. Uz to, ovaj moment predstavlja šansu da se preispitaju naši kolektivni principi kako bi se još jednom artikulirala naša vizija budućnosti, na Zemlji i u svemiru.
Da li će u toj budućnosti biti jednakosti za sve? Da li će se ona zasnivati ne na otuđenju crnaca nego na njihovom povratku, ne na fragmentaciji crnaca i njihovih historija nego na na projektu njihovog zbližavanja i jedinstva? Da li će oni koji su u SAD biti dovoljno smjeli da zamisle takvu afro-budućnost?
Budućnost je to koju su briljantno znale opisati i prigrliti brojne generacije afroameričkih književnih, muzičkih i likovnih umjetnika, a koja me ispunjava dječjim osjećajem čuđenja, onim kakvog sam osjetila kad sam prvi put uzela Naš Svemir u ruke. To je budućnost koju bih ja, kao crnkinja, voljela doživjeti kao svoj dom.
