Olimpijske igre u Parizu su završene, a pet reprezentacija se može pohvaliti kako su na njima ubrale svoje prve medalje. To su Albanija, Dominika, olimpijski tim izbjeglica, Sveta Lucija i Zelenortski otoci. Takmičari sa Svete Lucije i Dominike su osvojili po zlato, dok su preostale tri reprezentacije uspjele doći do bronze. Nažalost, među ovih pet nema Bosne i Hercegovine i ostaje nam da se prvoj olimpijskoj medalji nadamo u Los Angelesu za četiri godine, ukoliko prije toga ne padne neka medalja na ZOI u Milanu.
Sasvim je razumljivo da ne možemo biti ponosni na činjenicu da u preko trideset godina moderne nezavisnosti nismo uspjeli na OI poslati takmičara ili takmičarku sa ozbiljnim potencijalom za medalju, tim prije što smo jedina takva zemlja u regionu. Nakon što se i Albanija iz Pariza vratila sa prve dvije medalje u historiji, ostali smo jedina država Zapadnog Balkana koja nikad nije osvojila odličje na nekim olimpijskim igrama, ali u globalnom kontekstu to ne izgleda baš tako strašno.
Naime, do OI u Parizu je bilo čak 70 takvih reprezentacija, što je trećina članica Međunarodnog olimpijskog komiteta! Deset država (Australija, Austrija, Danska, Francuska, Grčka, Mađarska, Njemačka, SAD, Švicarska, Velika Britanija) su svoje prve medalje osvojile već na prvim Olimpijskim igrama 1896., a neke na odličje čekaju preko stotinu godina. Monako je prvi put nastupio na Igrama 1920., ali čini se kako u Kneževini slabo ulažu u sport jer puno stoljeće nijedna medalja nije otišla tamo uprkos velikom broj sportista koji su u ovoj državici prijavili boravište.
Monako je svoju reprezentaciju na olimpijske igre slao trideset i dva puta, a Andora dvadeset i pet ali se njeni predstavnici na podijum nisu popeli niti jednom. Ako i uzmemo u obzir kako je riječ o malim ili mikro-državama, ostaje nam primjer Bolivije, države sa dvanaest miliona stanovnika koja je na Igrama prvi put učestvovala 1936. godine. Otad su bili na petnaest ljetnih i sedam zimskih olimpijskih igara ali medalja nije bilo.
I veće države od Bolivije su još uvijek bez olimpijskih medalja, poput Nepala koji ima 31 milion stanovnika i nastupa na Igrama od Tokija 1964. godine. Bangladeš je prvi puta nastupio u Los Angelesu 1984. godine i nema medalju, a na Igre šalje svega jednocifren broj takmičara iako populacija ove države broji 170 miliona ljudi. Zanimljivo je da i najmnogoljudnija država na planeti – Indija – ima samo 41 osvojenu medalju iako se na OI takmiči više od stoljeća.
Razlozi zbog čega neke države nisu uspješne na olimpijskoj sceni su različiti i obično predstavljaju odraze historije, politike i ekonomije. Na primjeru Monaka se vidi kako nije sve do novca, a Indija ili Bangladeš pokazuju da ni brojnost populacije ne garantuje dobre sportske rezultate. Neke države su jednostavno male poput Butana ili Tuvalua, neke su izrazito siromašne ili se nalaze u sukobima kao što su Jemen ili Honduras, a neke su relativno nove na pozornici i u njih možemo ubrojiti i Bosnu i Hercegovinu.
Navedeni Nepal ima BDP od 1,300 dolara, što je prema Svjetskoj banci među najnižima u svijetu. Predsjednik tamošnjeg olimpijskog komiteta Chaturananda Rajvaidya rekao je medijima kako Nepal sa svojim sredstvima ne može biti konkurentan u vremenima u kojima je sport postao biznis. Ova država učestvuje zahvaljujući programu solidarnosti Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), budući da nepalska vlada ne može ulagati u sport u situaciji u kojoj nema novca za zdravstvo i obrazovanje.
Na program solidarnosti je MOK u zadnje tri godine uložio 590 miliona dolara, kako bi pomogao sportistima iz siromašnih zemalja. „U današnjem sportu je ovo naročito važno, budući da talent i odlučnost nisu sami dovoljni da bi se došlo do vrha“, navode iz MOK-a.
Tako je od 11,000 sportista na OI u Tokiju 2021 njih 827 imalo stipendije iz programa solidarnosti, zahvaljujući kojem je osvojeno 113 medalja. Tako su do svojih prvih medalja došli Turkmenistan, Burkina Faso i San Marino.
Dakle, nije sve do novca, ali je puno toga do novca i načina na koji se on ulaže. Mađarska sa svojih desetak miliona stanovnika ima preko 500 osvojenih medalja, a i u Parizu su osvojili dodatnih devetnaest. To je rezultat namjenskog ulaganja u sport, a dobar je primjer i ne baš bogata Jamajka koja ciljano ulaže u discipline u kojima imaju potencijala, a to su redovno atletske discipline. Od njene 94 medalje, samo jednu nije osvojio atletičar ili atletičarka (bronza u biciklizmu u Moskvi 1980.)
U svakom slučaju, šta god nekoj državi bili pojedinačni razlozi za olimpijske uspjehe ili neuspjehe, jasno je da rezultat dolazi kombinacijom talenta, odlučnosti, kvalitetnog treninga i razumnog ulaganja. Nadati se da će već u Los Angelesu našu zemlju predstavljati neki takmičari kod kojih će biti zadovoljene sve ove kategorije pa da imamo pravo od njih očekivati medalje. Albanija, Dominika, olimpijski tim izbjeglica, Sveta Lucija i Zelenortski otoci nam mogu biti inspiracija i dokaz kako je to moguće.
